TVRDOGLAVE ČINJENICE

Kad počne pandemija, više nema libertarijanaca

AFP

Logika globalizacije jest da isprepletenost, povezanost i uzajamna ovisnost svijet čine naprednijim, otpornijim na sukobe i ekonomski prosperitetnijim. U slučaju koronavirusa baš ta povezanost je ključni izvor rizika

I sad konačno znamo kako to izgleda. Globalizacija - navodno neuništiva društveno-ekonomska sila - umire. Ne pod naletom agresivnih politika Donalda Trumpa, ne usred probuđenih suverenističkih tendencija i uzleta sebičnih ekonomskih doktrina neomerkantilizma. Ispred naših očiju, u prime-time prijenosu uživo, globalizirani svijet urušava se u tišini: usred praznog milanskog trga Duomo, ispred barikada na blokiranim graničnim prijelazima država članica najveće svjetske carinske unije, na palubama kužnih kruzera koji danima plutaju svjetskim morima u bezuspješnoj potrazi za lukom pristajanja.

Spoznaja da jedan mikroskopski organizam uspijeva u onome što ranije nije uspjelo ni političkim silnicama, niti oklopnim divizijama lirski je inspirativna, no suštinski netočna. Globalizirani svijet već je preživio i puno smrtonosnije ugroze od koronavirusa, ali zato što je za njih imao razvijeni imunitet.

Osmrtnica globalizaciji tijekom prošlih desetljeća ispisana je već toliko puta da je i samo spominjanje te teme postalo kliše. Možda je i to razlog zašto se prognoze o nestabilnosti samih temelja međunarodnog sustava danas iznose s nizom opreznih ograda i relativizacija, znatno manje suvereno od najava nadolazećeg ekonomskog šoka. Gospodarska kriza koja, očito, nadolazi zbog pada ekonomske aktivnosti izazvane zarazom na svim kontinentima svijeta uistinu jest događaj s rokom trajanja. Trajne posljedice puno su nepredvidljivije.

Suprotno često primjenjivanom shvaćanju, globalizacija nije isključivo ekonomski proces. KOF globalizacijski indeks - najprihvaćenija svjetska metrika dosega globalizacije - cjelokupni proces rastvara na pet komponenti: ekonomsku globalizaciju, financijsku globalizaciju, društvenu globalizaciju, kulturnu globalizaciju i globalne informacijske tokove. Njihov razvoj nije simultan, ali svi zajedno se temelje na istoj premisi - kako isprepletenost, povezanost i uzajamna ovisnost svijet čine naprednijim, otpornijim na sukobe i ekonomski prosperitetnijim. Specifikum krize u kojoj se nalazimo jest upravo u tome da je ta globalizirana povezanost ključni izvor rizika.

Ne radi se tu samo o tome da otvorene granice u svrhu nesmetanog prometa roba i ljudi omogućavaju širenje epidemije, već se pokazuju kako osnovne postavke aktualnog ekonomskog sustava nisu adekvatne za borbu s pandemijskom ugrozom. Globalizirani lanci proizvodnje organizirani temeljem proračuna ekonomske isplativosti, primjerice, rezultiraju time da Europa, koja je vodeći kontinent po pitanju istraživanja i razvoja u farmaceutici, čak 80 posto sirovina za proizvodnju lijekova (tzv. aktivnih farmaceutskih tvari) uvozi iz Kine.

Decentralizirani zdravstveni sustavi, temeljeni na slabo koordiniranom miksu javnih i privatnih ustanova (poput talijanskog), pokazali su se neefikasnim u borbi protiv epidemije. Jednom kad koronavirus bude pobijeđen, a ekonomska kriza prevladana, hoće li države zaključiti kako je strateški važnu proizvodnju bitno imati unutar svojih granica, a ključne društvene sustave pod državnom kontrolom, bez obzira na ekonomsku logiku?

Svaka prirodna katastrofa - a pandemija se može tako opisati - svojevrsni je test solidarnosti. Solidarnost se testira na svim razinama, u obiteljima, u radnim zajednicama, među društvenim skupinama i među državama. Zatvaranje granica, obustavljanje trgovačkih tokova i nametanje komunikacijskih ograničenja teško da se mogu smatrati iskazima internacionalne solidarnosti.

I to je svojevrsni udar na globalizaciju, njezinu inherentnu sklonost da nacionalnu državu kao osnovnu jedinicu globalnog poretka podredi međunarodnim organizacijama, multilateralnim inicijativama i raznim neinstitucionalnim akterima. Ipak, u srazu s opasnosti koju nosi epidemija koronavirusa, svi ti modeli pokazuju se neefikasnim i nerelevantnim, a građani sigurnost traže od nacionalne države i njezinih institucija.

Posljedice su, opet, potencijalno dalekosežne i toksične, utoliko što svako jačanje nacionalne države nužno podrazumijeva i rast nacionalističkog sentimenta. Povezanost epidemija i rasta nacionalizma povijesno je verificirana. Slučajno ili ne, jedan od temeljnih motivacijskih tekstova Risorgimenta - procesa nacionalne emancipacije i ujedinjenja Italije - bio je roman Alessandra Manzonija koji opisuje pandemiju kuge tijekom 17. stoljeća u Milanu, a koja je u pučkoj predaji ostala upamćena kao pošast koju su izazvali strani vladari iz Habsburške Monarhije.

U tim okolnostima, tko još govori o maloj državi, slobodi ugovaranja i autonomiji volje? Kako je primijetio novinar Derek Thompson: “Kad počne pandemija, više nema libertarijanaca”.

Izdvajamo