Zamislimo izraz lica Franje Tuđmana da je u subotu slušao svoje stranačke nasljednike dok jadikuju kako ih sve češće optužuju za nešto što bi utemeljitelju HDZ-a bilo nezamislivo - da je upitno i njihovo hrvatstvo, kao i katoličanstvo. Upravo to dešavalo se u Osijeku na skupu HDZ-ovih župana, gradonačelnika i načelnika.
“Posebno nas iritira da nam se broji jesmo li dovoljno Hrvati i dovoljno katolici. Treba jasno i precizno reći da jesmo. Postoje političke snage i neki tipovi koji dovode u pitanje jesmo li mi dovoljno Hrvati i katolici, brinemo li se dovoljno o interesima RH. Briga za Hrvatsku, tradicionalne vrijednosti u kojima su obitelj, vjera i nacija dio su programa HDZ-a”, morao je u Osijeku hrabriti svoje stranačke drugove Gordan Jandroković, politički tajnik Hrvatske demokratske zajednice.
Realno, situacija u ovoj zemlji stvarno je došla do ruba apsurda kada se i HDZ-ovci moraju javno zaklinjati da su pravovjerni katolici i Hrvati. Sve se vraća, sve se plaća - reći će zajedljivi - ali nama je bilo pomalo žao gledati Jandrokovića kako se opravdava u ime stranke koja, uskoro će biti ravno tri desetljeća, baštini pravo na katolički i nacionalni ekskluzivitet. Barem deset dosadašnjih izbora, HDZ-ovci su dobili isključivo zato što su se predstavljali većim Hrvatima od svojih suparnika, a biskupi i župnici bi na misama objašnjavali za koga treba glasati.
Ili, kada je izvaninstitucionalnim metodama trebalo rušiti legalnu vlast, kao, recimo, kada je 2015., tadašnji član Predsjedništva HDZ-a Gordan Jandroković objasnio kako je zamjenik predsjednika HDZ-a Drago Prgomet, koji je na svom blogu pozvao branitelje iz Savske da prekinu prosvjed, “iznio svoje osobno stajalište, a ne stajalište stranke koja i dalje podupire zahtjeve branitelja”. Zahvaljujući HDZ-u, pravilo da je “Hrvat i katolik”, dokaz ideološke pravovjernosti, toliko se duboko uvriježilo, da je spomenuta floskuletina postala obrambeni mehanizam, kao što je nekada bilo vlasništvo partijske knjižice.
“Ja sam Hrvat i katolik, tako sam odgojen, prihvaćam ispriku”, riječi su kojima je proljetos HDZ-ov ministar financija Zdravko Marić prihvatio ispriku bivšega Mostova ministra Slavena Dobrovića. Ali ne zaostaju ni na ljevici pa je i donedavni SDP-ovac Bojan Glavašević objašnjavao: “Ja sam Hrvat, katolik, vjenčan sam u Katoličkoj crkvi, moje dvoje djece je kršteno, ali i uza sve to nikad nisam doživljavao da su LGBT prava i na koji način u suprotnosti s kršćanskim konceptom ljubavi”.
U ovoj državi čak i nogometaši imaju potrebu dokazivati nacionalno-vjersku ispravnost: “Ne znam koliko puta moram reći da sam Hrvat i katolik”, zavapio je Danijel Subašić, nakon što je obranio tri jedanaesterca u osmini finala protiv Danske. Izbornik Zlatko Dalić svemu je dodao notu uvrijeđenosti: “Ne znam kome bih se u Hrvatskoj mogao zamjeriti sa stavom da sam Hrvat i katolik”, objasnio je zašto je zvao Thompsona na druženje s igračima.
Uludo će se optimisti nadati da će u dvadeset i sedmoj godini otkako je Hrvatska punopravna članica Ujedinjenih nacija, plus NATO-a i Europske unije, dokaz nečije kvalitete biti rezultati rada, sagrađene ceste, novi poslovi s dobrim plaćama ili uređeni gradski parkovi, a ne to što je “Hrvat i katolik”. Sada, kada se moraju braniti čak i oni koji su izmislili parolu o pripadnosti naciji i vjeri kao dokazu da mogu biti vlast, pravovjerna opozicija ili nogometni golmani, ovdašnja tragikomedija ulazi u završni čin. Samo što nitko ne zna kako će izgledati kraj, a to izaziva grč u želucu.