Pavo Marinković, zagrebački redatelj, nije mogao dobiti bolju reklamu za svoj film “Ministarstvo ljubavi”, nego što su mu odlukom o odgodi emitiranja pružile ratne udovice i vodstvo Hrvatske televizije. Samo što je u ovom slučaju šteta puno veća od dobiti jer, koliko god je novonastala fama izazvala zanimanje za Marinkovićev film, toliko je još jedan šamar dobila ona normalna, građansko-liberalna Hrvatska, koja se posljednjih pet godina suočava s jurišnicima konzervativne revolucije.
A revolucije nikad nisu imale milosti prema drugima i drukčijima, osim što je došlo do nekakvog napretka, pa se neistomišljenike više ne izvodi pred zid ili šalje u logore, jer postoji nešto podjednako efikasno: cenzura.
U takvim okolnostima, na udaru se našlo i ostvarenje kao što je “Ministarstvo ljubavi” koje tek sporadično propitkuje neke društvene tabue... Radnja filma prikazuje kako hrvatska Vlada suočena s financijskom krizom odluči osnovati državni inspektorat za obitelj i istražiti sve slučajeve u kojima udovice primaju mirovine, iako žive u izvanbračnim zajednicama s drugim muškarcima.
Već i to je bilo dovoljno da ratne udovice predvođene Rozalijom Bartolić dođu na HRT i od šefova javne televizije zatraže zabranu emitiranja filma koji je producirala upravo Hrvatska televizija. Zorica Gregurić, predsjednica Udruge zagrebačkih dragovoljaca branitelja Vukovara, precizno je pokazala o čemu je riječ objašnjenjem da nju “ne zanimaju umjetničke slobode, ne zanima umjetnička vrijednost filma, ja ovdje govorim da je jedan ozbiljan društveni problem, jedne vrlo ranjive skupine, izvrgnut ruglu i na jedan vrlo neozbiljan način ekraniziran”.
Najgore od svega, prije puno godina stvarno se planirala provjera statusa ratnih udovica jer se znalo da neke žive u izvanbračnim zajednicama jer tako ne gube pravo na mirovine. Država je, naposljetku, odustala od besmislenog špijuniranja nečije privatnosti, a kad je ta bizarna storija već zaboravljena, Pavo Marinković je snimio film o istoj temi. Koji je sada cenzuriran, onako kako se to radilo poslije Drugog svjetskog rata.
Kao što je nekada Anka Berus zabranila izvođenje opere “Nikola Šubić Zrinski” u HNK jer je “vukla na nacionalizam”, tako se danas skidaju filmovi s javne televizije, a one koji traže izbacivanje “ne zanimaju umjetničke slobode ili umjetnička vrijednost filma”.
Da nije tragično, moglo bi se sprdati sa službenom izjavom programskog vodstva HRT-a, koje je zbog tematike zastupljene u igranome filmu ‘Ministarstvo ljubavi’ “odlučilo zatražiti mišljenje je li njegovo prikazivanje na javnome medijskom servisu u skladu sa zakonskom regulativom, čije se odredbe odnose na Hrvatsku radioteleviziju”.
U stvarnosti, nikoga ne može iznenaditi to što su se odgovornima na Prisavlju odsjekle noge od straha, pa su odgodili emitiranje filma iz vlastite produkcije. Hrvatska televizija posljednjih je godina radionica skandala - u TV kalendaru objavljen je sramotan prilog u kojem se relativiziralo ubojstvo Aleksandre Zec od merčepovaca, Karolina Vidović-Krišto u emisiji je iznijela lažnu tezu da se 93 posto žena starijih od 20 godina odluči na abortus, jesenas je ukinuta gledana emisija Hrvatsku uživo, a nakon nedavne pritužbe HNS-a, HRT je pokrenuo proceduru za izvanredni otkaz dugogodišnjem novinaru Miloradu Šikanjiću, ali su ipak odustali nakon pritiska javnosti. Pritom ćemo potpuno zanemariti cijeli koloplet profesionalnih propusta poput “otkrića” prema kojem je Bosna i Hercegovina u EU ili kad je 2016. objavljena smrt Mirka Miočića, koji je bio živ.
Ujedno, ovaj slučaj pokazuje u kolikoj mjeri se parapolitičke skupine postavljaju kao da su vlast i počinju uvjetovati što se smije raditi, a što je nedopušteno. Nesretni HTV samo je jedan u nizu sličnih primjera koji oslikavaju shizofreno stanje u Hrvatskoj.
Tako će nekakav Petar Janjić Tromblon ozbiljno zaprijetiti da će, ako premijer Andrej Plenković u roku od 72 sata ne riješi problem sa Slovenijom, organizirati 100 ribarskih brodova i brodica ratnih veterana koji će “zaštititi hrvatsku morsku državnu granicu sa Slovenijom od nezakonitog upada tuđe policije u hrvatske teritorijalne vode”.
U isto vrijeme, Generalski zbor želi odlučivati o nastavi povijesti, Vice Batarelo i vjerski fanatici iz Vigilarea prijete zbog najave uvođenja slikovnice o istospolnim roditeljima u vrtiće, a biskupi pokušavaju spriječiti donošenje Istanbulske konvencije tvrdnjom da se negira antropološka funkcija obitelji iako antropolozi odgovaraju da to jednostavno nije istina.
Sve spomenuto ima zajednički nazivnik, a to je agresija parapolitičkih skupina koje žele odlučivati što se smije gledati na javnoj televiziji i u kazalištima, koje teme su dopuštene, koje nisu, kako izgleda “prava” obitelj, a bogme, i kad treba zaratiti sa susjedima koji nas živciraju. U demokraciji vlast proizlazi iz rezultata izbora, ali oni je svakodnevno osvajaju uličnim marševima.