Hrvatska je država u kojoj vas teško više išta može iznenaditi. Javnost je, manje-više, u ovih dvadeset i pet godina stekla imunitet i više se gotovo nitko ne uzbuđuje ako se sazna da je autor Ustava surađivao s Udbom, kada se u središtu glavnog grada zaustavlja promet zbog komemoracije osobi koja je osuđena za ratne zločine ili dok biskupi pišu poslanice u kojima je vjeronauk temelj odgoja, a informatika nešto što baš i nije potrebno forsirati.
U takvoj Republici Hrvatskoj potpuno je razumljivo da ispod radara prođe vijest prema kojoj Tomislav Saucha, nekada najbliži suradnik premijera Zorana Milanovića, a danas osumnjičenik za krađu 80 tisuća eura, treba postati član - da teorija apsurda bude potpuna - saborskog Odbora za zakonodavstvo.
Dakle, ne, recimo, Odbora za zaštitu okoliša ili za prostorno uređenje ili za Hrvate koji žive izvan Republike Hrvatske. Ne. Nego se osobu za koju postoji osnovana sumnja da je debelo prekršila hrvatske zakone na prijedlog HNS-a i voljom HDZ-ove većine postavlja u Odbor za zakonodavstvo.
I to, ni manje ni više, samo nekoliko dana nakon što je objavljeno kako Uskok tereti Sauchu da je kao predstojnik ureda bivšeg premijera Zorana Milanovića lažirao putne naloge i sa svojom tadašnjom tajnicom Sandrom Zeljko nezakonito stekao 580 tisuća kuna. U proširenju istrage Sauchu je Uskok osumnjičio da je akontacije za fiktivne dnevnice dijelio sa Sandrom Zeljko, nekadašnjom “krunskom svjedokinjom” u tom slučaju. Dvojac se službeno tereti za zlouporabe položaja i ovlasti te krivotvorenje službene isprave, odnosno pomaganje u tim nedjelima, zbog čega im prijete bezuvjetne zatvorske kazne.
Treba biti jasan: prijedlog imenovanja osumnjičenika Sauche prvorazredna je svinjarija čak i u korumpiranoj Hrvatskoj. Ovime ne želimo prejudicirati je li kriv ili nedužan, ali nemoguće je ne vidjeti paradoks ovog slučaja u kojem država istu osobu smatra kriminalcem (Uskok) i zaslužnim pripadnikom društva kojega valja nagraditi još jednom sinekurom (Sabor).
A kad je država takva kakva jest, onda i osumnjičeni imaju pravo biti arogantni pa se razumije kako je, na pitanje hoće li nastaviti raditi u Saboru s obzirom na to da je i član nekih saborskih odbora, Saucha rekao: “Odbor za zakonodavstvo nema apsolutno nikakve veze s ovime, to je odbor kao i svaki drugi. Ja sam saborski zastupnik i nastavit ću raditi svoj posao”.
I to nije kraj, jer Saucha će vehementno zaključiti „Što nisam dovoljno oko svega ovoga imao problema i prošao kroz dovoljno toga da bih sada, kada netko inzistira, trebao dati ostavku? Neću”.
Razumije se da neće. Tomislav Saucha jedan je od potpornih stupova koji osiguravaju stabilnost koalicije HDZ-HNS, a kako ruka ruku mije, tako će vladajuća koalicija zažmiriti na optužnicu protiv njega sve dok mogu računati na njegovu ruku.
Odbor za zakonodavstvo važno je parlamentarno tijelo koje razmatra prijedloge zakona i drugih akata koje donosi Sabor glede njihove usklađenosti s Ustavom Republike Hrvatske i pravnim sustavom, pravom Europske unije te glede njihove pravne obrade, daje mišljenje o prijedlogu da pojedine odredbe zakona imaju povratno djelovanje, razmatra prijedloge za davanje vjerodostojnog tumačenja zakona ili drugog akta koji je donio Sabor.
Ako član tako važnog parlamentarnog odbora može biti gospodin Saucha, zašto ne bi mogao biti i gospodin Branimir Glavaš? Obojica su saborski zastupnici i imaju optužnice, tako da se ne razlikuju previše. Prema istim kriterijima kao vanjske članove Odbora za zakonodavstvo mogli bi imenovati Milana Bandića i Željka Sabu, ugledne političare koji također čekaju suđenja zbog sumnji da su sudjelovali u financijskim malverzacijama. Napokon, snosi li konzekvence Alojz Tomašević, požeški župan kojega je supruga višekratno prijavljivala za obiteljsko nasilje. Unatoč ovim optužbama u HDZ-u se nisu odrekli gospodina Tomaševića, koji je i dalje i župan i član HDZ-a.
Treba li se onda čuditi kada većina građana smatra da Vlada premijera Plenkovića nije ispunila očekivanja, a 51 posto danas ima manja očekivanja nego prije šest mjeseci. Uz to, 52 posto građana smatra da ih je premijer i šef HDZ-a razočarao, dok je tek za 39 posto njih Plenković ispunio očekivanja.
Samo što razočaranje u politiku ne znači da će doći do promjena. Hrvatska je tipičan primjer teorije njemačko-britanskog sociologa Ralfa Dahrendorfa, koji je zaključio kako se politički sustav može promijeniti za šest mjeseci, ekonomski sustav za šest godina, ali da za promjenu političke kulture i demokracije treba proći 60 godina.
Znači, nismo ni na pola puta, zaključit će pesimisti. Još samo tridesetak godina i situacija će biti bolja, odgovorit će optimisti.
U međuvremenu, skandalozna ideja o imenovanju Tomislava Sauche u Odbor za zakonodavstvo predstavlja paradigmu političke kulture u Hrvatskoj. Osim ako onima koji donose odluke ne dođe u glavu da političku korupciju treba bar pokušati prikriti, čak i u Saboru.