USPUTNE ZABILJEŠKE

Kako bi kod nas prošle fotografije dvojnika slavnih?

Alison Jackson / Wikimedia.org

 

Da je istina mrtva možda nije neka novost, ali kao umjetnička tema je intrigantna i zanimljiva. Fotografkinja i mnogostrana umjetnica iz Velike Britanije, Alison Jackson, djelima u galerijama Tate Modern, Moma, u Centru Pompidou i sl., jednom izložbom poručuje baš to. U muzeju fotografije u Stockholmu upravo traje njezina izložba pod naslovom Truth is dead: ne treba vjerovati vlastitim očima, nema autentičnosti, sve se može falsificirati, a fotografije pogotovo lažu, kaže ona.

Njene su fotografije na prvi pogled duhovite i satirične - ili su, ovisno o promatraču - banalne i vulgarne dosjetke, nešto poput prostog vica. No u svakom slučaju djeluju provokativno, čak skandalozno, iako ona sama tvrdi da joj to nije namjera. Objekt njene kamere su slavne ličnosti ili celebi, i opsesija javnosti detaljima njihovog života. Upravo na toj opsesiji gradi svoju umjetničku priču.

Alison Jackson / Wikimedia.org
 

Na izložbi na jednog fotografiji Donald Trump na radnom stolu vodi ljubav s Miss Meksika, na drugoj je u društvu s KKK-ovcima, Marilyn Monroe upravo se svlači za JFK-a, pijana Angela Merkel zaogrnuta je samo bundom, Mick Jagger pegla košulju, a tu su i Elton John, princeza Diana i kraljevska obitelj u sličnim intimnim situacijama. Sama kraljica Elizabeta sjedi na zahodskoj školjki, sa spuštenim finim gaćama u prvom planu, koje su, iako od onih za starije gospođe, to jest do struka - ipak diskretno obrubljene čipkom.

Naravno da je prvo što gledatelju padne na pamet pitanje: kako to? Kako je moguće da se fotografkinja zatekla baš u tom času na mjestu ovih događaja, kako joj je to zaboga uspjelo snimiti, pa još i izložiti? Naravno da nije, ali je li u pitanju fotomontaža ili retuš ili kakav druga tehnika? Ništa od toga jer bi vjerojatno bilo što od toga bilo utuživo. Jackson, naime, snima - dvojnike. U kratkom popratnom filmu u kojem objašnjava postupak šminkanja itd., govori o tome kako joj je namjera ići korak dalje od medija, njihovih fotografija i tračeva, i zakoračiti u maštu čitatelja odnosno gledatelja. Jer tko od njih nije zamislio i poželio vidjeti takve scene? Na ovaj način postižem brisanje granice između stvarnog i zamišljenog svijeta, kaže ona.

Ali njen cilj nije kritika celebrity kulta u medijima. Ona ne ismijava kult nego ga glorificira, uvećava ga tako što zamišljene osobe čini stvarnijima od stvarnih i tako laž pretvara u istinu. Celebrity kulturu definira kraj privatnosti, o takvoj se osobi mora znati baš sve, vidjeti baš sve, ona mora biti na uvidu cijelo vrijeme i Jackson to ističe svojevrsnim, mogli bismo reći “pornografskim” približavanjem kamere u trenucima intime - jer i oni pripadaju publici.

Alison Jackson / Wikimedia.org
 

Taj korak dalje, od stvarnih fotografija do prizora iz mašte gledatelja koja ona fotografira i tako ih ostvaruje, nije slučajan. Jackson zanima psihologija, želi pokušati odgovoriti na pitanje zašto su nam te javne osobe toliko važne? Što nam znače? “Oni su moderne ikone koje obožavamo, suvremeni sveci koji igraju ulogu koju je prije imala religija... pružaju nam orijentaciju u zbrkanom svijetu...” Njima smo zaokupljeni jer se u njih ugledamo. Zanimljivo je, objašnjava ona, da nije važno što su na njenim fotografijama dvojnici i publika to zna. Potreba za barem površnim smislom koji dolazi od dodira sa slavom je takva da je ispunjava čak i laž. Fotografija je pritom zavodljivi način manipuliranja u vjerovanje u prizor koji vidimo, iako znamo da nije istinit.

Na stranu teorija i psihologija, bilo bi zanimljivo vidjeti što bi se dogodilo kad bi se ova umjetnica poželjela pozabaviti osobama iz našeg domaćeg javnog života - političarima, pjevačima, glumcima i važnim osobama. Recimo, kad bi tako našu “predsjednicu” snimila u istoj pozi kao i lažnu englesku kraljicu ili “premijera” u pozi lažnog Donalda Trumpa za radnim stolom. Zar naša publika zainteresirana za tračanje javnih osoba nema dovoljno mašte i želje da zamisli njihovu intimu?

To nećemo saznati jer teško da će nekome pasti na um napraviti nešto poput Alison Jackson. Ovdje nije moguće barem iz dva razloga. Jedan je da se granice slobode (izražavanja, umjetnosti, itd.) određuju na sudu. Malo neobično za demokratsku državu, ali sud je instanca koja procjenjuje je li neko djelo satirična provokacija ili tek obična uvreda. Dovoljno se prisjetiti nedavnog slučaja satirične televizijske emisije News Bar koja je objavila satirički osvrt na vlastitu izmišljenu vijest o stvarnoj osobi i za to mora platiti kaznu.

Alison Jackson / Wikimedia.org
 

Kako bi u sličnoj situaciji slavna umjetnica prošla kod nas? Bi li Jackson završila na sudu zbog, recimo, provokativne fotografije “predsjednice”, koja uopće nije fotografija “predsjednice” nego njezine dvojnice, ali - kao i u slučaju objašnjenja kazne za News Bar - možda to ne zna sva publika?

Drugi je razlog stvarnost sama, prepuna laži i apsurda do te mjere da bi zapravo bilo dovoljno objavljivati istinu da bi se postigao identični učinak.

Izdvajamo