KONTROLNA TOČKA

KAKO IZNOVA POKRENUTI DRŽAVU NAKON ŠTO EPIDEMIJA PROĐE Pogledajte iskustvo zemlje koja je '92. bila potpuno uništena, baš kao što će mnoge uskoro biti

Picture taken 21 June 1992 in Tallinn of a young woman showing her new Estonian croons that she got in exchange for roubles. (B&W ONLY) (Photo by VIRGIS USINAVICHIUS / AFP)
VIRGIS USINAVICHIUS / AFP

Tallinn, 21. lipnja 1992., mlada Estonka maše tada novim estonskim krunama

Citat s povodom: “Vjerojatno sam bio dovoljno glup i bahat. Zapravo, svi smo bili iznenađeni kad smo dobili izbore. Izašli smo s najradikalnijim programom, ali smo jedini među svima uopće imali program.” To mi je ispričao Mart Laar, tada već bivši estonski premijer reformator, u svibnju 2006. u kavani jednog zagrebačkog hotela. Sjetio sam ga se jučer tražeći svijetlu točku na kraju velike krize u koju ulazimo.

Estonija je 1992., kad je Laar postao premijer, bila uništena zemlja. Naglo oslobođena stege raspadnutog Sovjetskog Saveza, bez vlastite industrije, s neiskusnim političarima, malo vlastitog novca, s inflacijom većom od 1000 posto i sa službenom stopom nezaposlenosti “negdje između 30 i 40 posto”, država je kretala od nule.

Petnaest godina kasnije, kada smo razgovarali, estonski BDP probijao je 10-postotnu stopu rasta, državna politika bila je potpuno otvorena javnosti, stanje državnih financija dostupno svakome tko se priključi na mrežu, a estonska prosječna plaća već je sustizala hrvatsku.

Laar je Estoniju vodio u dva navrata, dvaput su ga, zbog radikalnosti reformi, smijenili prije kraja mandata. On je otišao iz politike, reforme su preživjele. Estonska prosječna plaća danas je iznad 1000 eura, a Estonija je među svjetskim liderima u digitalizaciji društva i primjeni novih tehnologija. Ne samo zbog Laara, ali bez njegove fokusiranosti to bi bilo i teže i sporije. Bio je “čovjek koji ne zna”, ali svjestan da ima samo jednu priliku za učenje.

Za razliku od Estonije 1992., ali i od kriznih godina nakon 2008. koje su u reformiranoj Estoniji bile predvidljivo kratke, a u nereformiranoj Hrvatskoj predvidljivo duge, pred nama je razdoblje globalne krize otvorenog roka trajanja i nepoznatog ishoda. Već znamo da će nezaposlenost u Hrvatskoj sljedećih mjeseci oštro rasti, kao i državni dug kojim ćemo, dok možemo, neutralizirati posljedice. Možda ćemo svi ponovno kretati od nule.

Dva odlična intervjua u subotnjem Jutarnjem, prvi, programatski, s Radimirom Čačićem, eksplozivnim, ali učinkovitim ministrom dviju koalicijskih vlada lijevog centra, drugi s Borisom Vujčićem, guvernerom Hrvatske narodne banke. Obojica su se potvrdila na terenu, obojica znaju što govore, obojica su sigurno i ovaj put podigli tlak dijelu javnosti.

Čačić je danas dobar župan Varaždinske županije. Bez premijera iznad sebe, i bez potrebe da u timu u kojemu sudjeluje zadovolji interese svakog člana koalicije, on upravlja povjerenim područjem sigurno i s rezultatom. Ne trudi se biti omiljen, ne boji se reći što mu je na jeziku, teško odustaje od zacrtanog. Neki ga zato uspoređuju sa zagrebačkim samovladi sklonim gradonačelnikom, ali griješe. Dijeli ih znanje, stvarni rezultati i Čačićeva sposobnost razumijevanja šireg konteksta unutar kojega upravlja.

Za razliku od Čačića, Vujčić je čovjek strpljivosti i kontinuiteta. Monetarnu politiku u značajnoj je mjeri naslijedio od svojeg prethodnika Željka Rohatinskog, ali njegov je zadatak drukčiji - Rohatinski je HNB oslobodio od utjecaja dnevne politike, Vujčić je došao 2012. s ciljem da postkriznu Hrvatsku uvede u eurozonu. Kao i Rohatinski, ni Vujčić često nije u Vladi imao adekvatne partnere za promišljanje hrvatske ekonomske politike. Zakonski, HNB je i dalje ograničen na čuvanje stabilnosti valute (cijena) i bankovnog sustava.

Pitanje: kad Čačić bez premišljanja kaže: “Treba vratiti Martinu Dalić”, je li Hrvatska politički dovoljno zrela da prihvati taj prijedlog? Značajan dio javnosti bio bi bijesan. Izmišljena ili prava, “afera Borg” još nije zaboravljena, iako Fortenova (ex Agrokor) radi, zapošljava i zarađuje. Andrej Plenković morao se riješiti Martine Dalić bez obzira na to što je, uz Zdravka Marića, ona bila njegov najjači oslonac. Biračko tijelo ne bi mu oprostilo da je vrati.

Čačić i Dalić u mnogočemu se nisu slagali. Čačić, demokratski liberal, ali prije svega veliki pragmatik odrastao u starom sustavu, rješenja za poticaj rasta tražio je unutar jakog javnog sektora, jer znao je da njime može upravljati. Dalić je čvrsta zagovornica stiskanja javnog sektora i reformi institucija koje moraju biti na usluzi građanima i njihovim biznisima. Oboje su, međutim, politički dovoljno hrabri i spremni za donošenje brzih, često nepopularnih, ali cilju usmjerenih odluka.

Čačić iz Milanovićeve Vlade nije otišao zbog politike ni zbog afere, nego jer je loš vozač. Skrivio je nesreću i odslužio kaznu. Dalić je pala triput - prvo kao žrtva neizabrane Vlade Jadranke Kosor, drugi put kad je Sabor odbio raspraviti njezin prijedlog (i dalje nužne) reforme javne uprave, treći put kad je kao ministrica u Vladi Andreja Plenkovića neortodoksnim mjerama zaustavila pad Agrokora. U sva tri navrata za sobom je ostavila trag.

Iznenadna kriza predstavlja nam Vladu u novom svjetlu. Andrej Plenković čvršći je nego što izgleda. Zdravko Marić odličan je upravitelj državnih financija u razdoblju oporavka, je li spreman za krizno upravljanje proračunom? Vili Beroš pokazao je iznenađujuću sposobnost za prilagodbu zdravstvenog sustava. Pandemija je i obrazovni sustav natjerala u reformu daleko radikalniju od predviđene. Ekonomija je zaustavljena. Nije vjerojatno da će Čačić ili Dalić dobiti aktivnu ulogu u njezinu oživljavanju. Pitanje je, znači, imamo li rezervu? Darko Horvat već je pokazao da nije taj čovjek.

Izdvajamo