U jednom od boljih hrvatskih filmova “Kad čuješ zvona” mrki Gara ima dvije antologijske izjave. Kad počne padati mrak, on se okrene i kaže suborcima: “Ajmo kući, dosta smo ratovali za danas”. I koliko je tim riječima elegantno satirizirao ono što se tih godina zvalo “herojskom epopejom” - da se razumijemo, kao što će aksiomatski točno svaki satiričar definirati da je problem s nekom temom ako se na račun nje ne može zdravo šaliti, tako je neupitno da je antifašistički pokret bio temeljna vrijednost Hrvatske - toliko je drugom rečenicom iz filma dao jednu od možda najboljih definicija problema Balkana. Veliki Pavle Vuisić, stvarno velik, krupan, ali jednako tako velik glumac i čovjek, rekao je: “Mala je ovo zemlja za tri boga”. I, zapravo, bolje sažeo sve balkanske probleme od legendarnoga Sir Winstona Churchilla koji je govorio o premalom dijelu zemlje za toliko povijesti. Nama s Balkana - a kako bismo definirali taj prostor, parafrazirat ćemo poznatoga austrijskog ministra vanjskih poslova Metternicha (koji je upravljao Bečkim kongresom 1815.): “Balkan počinje ispod balkona Hofburga” (carske palače u Beču) - simpatično djeluju Španjolci kad tumače povijesne argumente koji su protiv samostalnosti Katalonije te navode da su se “izmjenjivala carstva”. Kod nas je to uobičajena pojava, kao promjena zimske garderobe u ljetnu.
Zbog svega navedenoga Balkan je još od rimskog cara Teodozija - koji je konačno definirao limes Istočnog i Zapadnog Rimskog Carstva koji time postaje civilizacijska, kulturna, politička, religijska i društvena razdjelnica koju će neki razbijati formalno (Osmansko Carstvo, Jugoslavija), ali će neformalno trajati do danas u želji hrvatskih radikala da granica bude na Drini te srpskih da Srbija postoji i preko Drine - pravi lakmus-test europskih, pa posljedično i globalnih tektonskih promjena. Svjetski poredak uspostavljen Bečkim kongresom trajat će sve do Prvoga svjetskog rata koji je posljedica restrukturiranja na europskom kontinentu unutar tog sustava, a koji će najaviti upravo Balkanski ratovi. Kad se formira novi svjetski poredak nakon pada Berlinskog zida, Balkan će opet ratovati, samo je sada svijet bio dovoljno mudar da rat ograniči na našem prostoru pa dokle traje.
Svijet je sada opet ušao u fazu turbulencija i transformacija koje se već anegdotalno tumače dvjema riječima: Brexit i Trump. Realnost je bitno kompleksnija i opasnija te uključuje propitkivanje geopolitičkih i geoekonomskih sustava za koje se sve donedavno smatralo da su neupitna vrijednost: liberalna demokracija, multilateralizam, Europska unija, navedimo samo neke. Muslimanski svijet prolazi razdoblje vlastitog redefiniranja dok su azijski ekonomski divovi u neprestanom trvenju koje zasad od sukoba čuva samo njihova poslovična strpljivost. I opet se svjetske turbulencije prelamaju na Balkanu. Gábor Vona, predsjednik radikalno desne mađarske stranke Jobbik (druge po snazi u zemlji), iznosi plan s kojim se sigurno slaže i premijer Viktor Orbán: “Ako poboljšanje odnosa između Rusije i SAD-a podrazumijeva povratak sfera utjecaja Moskve i Zapada, utoliko bolje”. Novi bugarski predsjednik Rumen Radev (vojnik) otvoreno zagovara ukidanje sankcija Rusiji, a ako na prijevremenim izborima pobijede socijalisti, tada bi se Sofija otvoreno uključila u proruski tabor unutar EU.
Iskusna Moskva je kirurški precizno detektirala trenutak u kojem je interes EU i SAD-a za Balkan oslabio te shvatila da joj se otvara prostor za povratak svog utjecaja. Politika je vrlo jasna, ruski će diplomati tvrditi kako oni samo žele stabilnost na Balkanu te optuživati Ameriku da je odgovorna za kaos u Makedoniji nakon što se pojavila mogućnost da bi kroz tu zemlju išla zamjena za već zaboravljeni plinovod Južni tok (za kojim tuguje i Radevljeva struja u Bugarskoj). Kako bilo, Makedonija je u političkom kaosu već tri godine i rješenje se, bez obzira na provedene izbore, ne nazire. A upravo je Makedonija neuralgična točka Balkana pa ako se i suglasimo s Rusima da je SAD tu umiješao svoje prste, nekako baš ne vidimo u kojoj mjeri Moskva djeluje stabilizirajuće. Mogla bi pokušati iskoristiti svoje navodno prijateljstvo s Grčkom da katalizira pregovore o imenu kako bi se konačno riješilo to na prvi pogled jednostavno, a uistinu dubinski strateško pitanje (Atena govori o pretenzijama Skoplja za Velikom Makedonijom, Skoplje tvrdi da Atena želi spojiti Vardarsku - do Demir Kapije - i Egejsku Makedoniju). A zašto to Moskva ne radi, odgovorio nam je u petak Anvar Azimov, ruski ambasador u Zagrebu: “Mi smo realni i shvaćamo euroatlantske težnje tih država. Mi bismo željeli da Balkan bude neutralna regija, ali, nažalost, to nije tako i zbog toga pridajemo veliku važnost osiguranju mira, stabilnosti i sigurnosti regije”. Riječ je o važnom zaokretu ruske politike koja se sve do slučaja Crne Gore nije protivila širenju NATO-a na Balkan: Slovenija i Hrvatska su ušle bez prigovora. Ali, one su s druge strane limesa. Moskva je zapravo od početka željela, preko svoje krucijalne saveznice Srbije (koja je vezanih ruku zbog Kosova), osigurati da istočni dio Balkana ostane koliko je god moguće u sferi njihova utjecaja. Zato su i tako otvoreno ovih dana kroz usta Aleksandra Bocan-Harčenka, visokopozicioniranog ruskog diplomata koji je svoju karijeru gradio upravo na Balkanu, rekli da Rumunjska predstavlja “prijetnju nacionalnoj sigurnosti Rusije” zbog instaliranja dijela proturaketnog štita. Rumunjska jedina na Istoku nije ni na koji način bliska Moskvi, a ova izjava dolazi baš u trenutku kad u Rumunjskoj vlada najveća politička kriza zbog vladina pokušaja da ublaži protukorupcijski zakon. Inače, štit je u Rumunjskoj postavljen prije oko godinu dana.
BiH je, pak, klasičan primjer Vonine “sfere utjecaja”. Moskva ne dopušta nikakve promjene Daytona i tako drži u rukama Republiku Srpsku i Milorada Dodika. Njega može iskoristiti prema potrebi za izazivanje krize ako bi se zemlja pomakla iz statusa quo. No, smatraju da bi trebalo ukinuti ured Visokog predstavnika međunarodne zajednice i s tim se, kako se čini, slaže i Hrvatska. Amerika je trenutačno bez politike i stoga papagajski ponavlja da je Dayton svetinja pa se na toj liniji slaže s Moskvom, a Turska je toliko iznurena Erdoğanovim čistkama, Sirijom i Irakom da je u BiH gotovo i nema (barem javno). EU se bavi unutarnjim preustrojem u čvrstu zajednicu koja bi na periferiju bacila sve remetilačke faktore (Mađarska, Grčka, sada i Poljska). Kad još tome dodamo albanskog premijera Edija Ramu koji je ujedinio Albance u Makedoniji te poručio Srbima da će na Kosovo dolaziti samo kao turisti, jasno je da je na Balkanu stvorena ozbiljna zapaljiva masa. Srpski član Predsjedništva, Mladen Ivanić, rekao je u jednom nedavnom intervjuu kako je dobro samo to što u BiH nema dovoljno oružja da se počne novi rat.
Slovenski predsjednik Borut Pahor, pak, pokazuje da je jedini ozbiljni igrač u regiji. Prošle je godine primio Vladimira Putina, s njim dugo razgovarao, Ljubljana i Moskva grade dobre ekonomske odnose, ali se nije dao snažno vezati kao Viktor Orbán. A ovaj je tjedan prvo otišao u Berlin i ondje razgovarao s Angelom Merkel, pa onda Putinu i možda dogovorio njegov susret s Trumpom u Ljubljani, a onda će u Ukrajinu. O kojoj je, za razliku od hrvatskog premijera Andreja Plenkovića, možda i nešto dogovorio, ali uz podršku Berlina. Dok Hrvatsku sve jače okružuje ruska sfera utjecaja koja više ne krije da može uzdrmati i ekonomski sustav zemlje, mi se zabavljamo ministrom obrazovanja i njegovim mogućim plagijatom te putnim nalozima. Mudro.