U Londonu, svi smo mi pomalo oportunisti. Kako bismo inače opstajali u gradu koji dolazi s toliko nepisanih klasnih pravila? Nedovoljno izbrušeni naglasak, korištenje riječi “toilet” umjesto “loo”, pogrešan odabir haljine na društvenom događanju - mnoge su zamke koje krče put guste džungle poznate kao “British society”.
Kada me poznanica Deborah pozvala da joj se pridružim na proslavi pedesetog rođendana, pristala sam iako sam znala da te večeri nisam slobodna. “Oprostite, društvo, bolja prilika!” mislim u sebi dok tipkam bljedunjavu ispriku, dadilja je otkazala i slično, kada bih zapravo samo trebala reći istinu koja je, koliko god nepristojna, razumljiva jer svatko bi odabrao novi Annabel’s umjesto uobičajene večere kod kvartovskog Talijana. O novom ruhu legendarnog privatnog kluba priča se već mjesecima. Daily Mail opisao ga je kao “kralja svih klubova”, što i nije hiperbola kada se u obzir uzme da je u njegovo uređenje uloženo stotinu milijuna funti. Toliko se pričalo o njegovoj raskoši da sam i prije nego što sam stigla na adresu 46 Berkeley Square znala što će me dočekati: originalni Picasso na jednom od zidova, golemi lusteri od ruskog kristala, svilene tapete i stil toliko osebujan da je dobio novi pojam u rječniku dizajna interijera: ekstremni maksimalizam.
No tek boravak u ovom senzacionalnom klubu britanskog biznismena Richarda Caringa postiže efekt divljenja ravan onome koji sam doživjela samo jednom, pri posjetu Versaillesu. Deborah sjaji - očito je da su večerašnjem druženju prethodile velike pripreme - njena bujna smeđa kosa uređena je u frizerskom salonu Neville’s, čiji se vlasnik Neville svojedobno brinuo o kosi Lady Diane. Fantastična bijela haljina Alaia odlično joj pristaje nakon tjedna provedenog na jugu Francuske. Večeras su svi sjajne volje, čak i njezin vječito grintavi suprug Max. Opijeni smo ljepotom ovog mjesta, topimo se u njegovoj savršenoj rasvjeti, titramo nad njegovom seksepilnom ekskluzivnošću.
Originalni Annabel’s otvoren je 1963. nekoliko ulaza dalje, na mjestu koje je desetljećima bilo najvažniji podrum u gradu. Kada je otvoren postigao je jednaki wow efekt, ali na drugačiji način. Do posljednjeg dana zadržao je sjajnu atmosferu. Bilo je tu svega: aristokracije koja je izgledala kao da je greškom ispala iz vremeplova, dugonogih Ruskinja i brazilskih top-modela, bliskoistočnih prinčeva, poznatih sportaša i arogantnih bankara. Ono što ih je držalo na okupu bila je atmosfera iščekivanja, kao da se svaki čas može bilo što dogoditi: možda će u prostoriju ušetati Mick Jagger, možda će princeze zaplesati podijem kao što su to u jeku slave učinile Lady Diana i Sarah Ferguson, prerušene u policajke, možda će mikrofon preuzeti Lady Gaga, vodeći se primjerom Franka Sinatre mnogo godina prije. Atmosfera u novom Annabel’su je drugačija. Nema iščekivanja. Sve što se trebalo dogoditi dogodilo se, tko je trebao biti tu već jest - za 150.000 funti, koliko stoji VIP članarina koja omogućava pristup svim prostorijama kluba. Odluka da se izgradi novi Annabel’s izazvala je pomutnju - naime, postojeći članovi morali su se iznova prijaviti za članstvo i ako je njihova prijava prihvaćena, uplatiti 3500 funti upisnine. Procedura je mnoge uvrijedila: Richard je član od sedamdesetih kada je u klub dolazio s originalnim vlasnikom Markom Birleyjem. Za njega Annabel’s više ne postoji. Nabijanje cijena i razbacivanje raskoši nije u srži britanskog visokog društva, smatra. “Klub je osmišljen kao dnevni boravak tradicionalnih aristokratskih domova, a ne kao cirkus Arapa i oligarha. Ovako nešto privući će samo nouveaux riches i njihove pratilje!” ljuti se.
Mnogi kritičari aktualne Britanije upozoravaju da London postaje lunapark bogatih stranaca sa sve manje dodirnih točaka sa stvarnim britanskim svijetom. Annabel’s ima karakteristike svojevrsnog simbola takvog fenomena. Dijelom kako bih pobliže promotrila klijente Annabel’sa, dijelom kako bih iznova uživala u interijeru ekstremne raskoši, u petak sam pozvala svog prijatelja Jessea u izlazak. Jesse je televizijski novinar i neumorni član londonske klupske scene. U jednom je trenutku bio član šest najboljih gradskih klubova. U mom oportunističkom kalendaru Jesse je ulaznica za dobar provod. “Jesse, idemo u Annabel’s!” govorim mu i on zadovoljno prihvaća. Sve je spremno, moja koraljna koktel-haljina, Jessejevo odijelo šivano po mjeri u ulici Jermyn. Nakon što smo ušli u predvorje kluba, vratar nas pozdravlja s prepoznavanjem zahvaljujući Jesseju, koji je prije desetak godina postao član kluba. Uglađeni recepcionar traži naše podatke. Oboje šutimo. Napokon, pod pritiskom njegova pogleda istodobno izgovaramo prezimena: on moje, ja njegovo. Concierge se ljubazno ispričava da nijedno nije dokumentirano kao član kluba.
“Zašto me pozivaš u Annabel’s ako nisi član?!” ljuti se Jesse. “Pa ti si član!” odgovaram. Ispostavilo se da je Jesse jedan od mnogih članova originalnog kluba čije članstvo nije prihvaćeno. Pognute glave napuštamo teritorij. Nasreću, upravo je počela utakmica pa se pridružujemo navijačima u obližnjem pubu. U atmosferi smijeha, ruganja i točene piva s malim kobasicama sjajno se zabavljamo. Ističemo se svojom preraskošnom odjećom, ali koga briga - London je grad oportunista i sjajnih pubova.
Kolumne i intervjue Ane Muhar možete čitati i na ovoj POVEZNICI.