Nagli odlazak iz Vlade premijerova propagandnog atašea Kreše Macana, nakon nekakvog nekontroliranog tvitanja o Thompsonu i državnom udaru, sam je za sebe beznačajan politički događaj. To kako je jedan mag manipulacija - kako se sam žali - najednom postao žrtvom tuđih (Grmojinih) manipulacija njegovim reakcijama iz virtualnog javnog prostora, to nije vrijedno posebnog komentiranja niti šire analize.
Kako došao, tako otišao.
Građani sigurno neće imati štete oslabi li, barem na neko vrijeme, zid između javnosti i premijera, to jest ostanu li potezi Vlade nakratko slabije zaspinani i manje uljepšani. Kao što ni inače birači nemaju koristi od nebiranih, izvana angažiranih, tko zna s kim sve uvezanih konzultanata koji se aktiviraju kao posrednici u najvišim sferama politike, a onda se povuku čim zagusti, s lijepim honorarom, bez puno brige i bez imalo odgovornosti.
Jedna druga stvar ipak zadržava pažnju na ovom malenom otkazu suradnje više nego što bi se to na prvu činilo potrebnim. Pad suradnika kojega je premijer, dok je to još mogao, osobno odabrao i inaugurirao ne samo protivno volji HDZ-a nego, moglo bi se reći, u inat HDZ-u, taj uočljiv ustupak vraća na površinu temu o razini Plenkovićeva utjecaja i njegovu autoritetu, prije svega u stranci koja ga je iznjedrila prvo za mandatara, a onda i za predsjednika Vlade.
Jer tvitanje o negativnim aspektima dočeka nogometaša bio je samo trenutak kad se Plenković konačno morao odreći svog spin doktora, no presuda tom njegovu pouzdanom kadru bila je, realno, donesena znatno ranije. Plenković je već prije mjesec, dva dobio lako razumljivu poruku iz stranke: Macan mora otići. I, što je važno, već tada je svakome tko objektivno sagledava političke prilike bilo jasno: Plenković će to i učiniti. Bilo je, dakle, samo pitanje trenutka.
Uostalom, kao i u slučaju Martine Dalić, s tim da je slučaj Dalić bio kudikamo snažniji udarac na Plenkovićev autoritet jer je i pozicija potpredsjednice Vlade, koja je bila prisiljena na odstupanje, bila znatno kompleksnija za Vladu i premijera. No Dalić je, kao i Macan te kao i mnogi drugi, ili gotovo svi iz Plenkovićeva odvažno ili neoprezno kadroviranog kruga, od prvog dana bila obilježena kao meta u HDZ-u i čekao se samo dobar povod da se nju izbaci. Nije realno da će stvar stati na Martini Dalić i Kreši Macanu.
Iako se za Plenkovića od dolaska u vrh politike moglo slutiti kako će imati ozbiljne probleme s uspostavljanjem pravog autoriteta u HDZ-u, bez čega je praktično blokiran, tad su još neki vjerovali da u premijerovu oklijevanju ustvari ima i skrivene odlučnosti i dobre taktičke ideje. Neki ljudi koji su s njim prije bili bliže surađivali tvrdili su čak da je Plenković u javnosti itekako podcijenjen kad je riječ o njegovim liderskim sposobnostima, da je on zapravo pravi mali skriveni vulkan autoriteta.
Međutim, sve se više vidi da su početni dojmovi bili bliže istini. Plenković je hrabar u fazi omeđivanja i izbora svoga uskog kruga, ali prilično plašljiv i kompromisan kad se traži ili očekuje da se iz bilo kojeg razloga riješi vlastitih kadrova i zauzvrat prihvati neke koji pouzdano ne bi bili njegov izbor. Plenković odvažno zapošljava, ali plašljivo otpušta - to je osobina koja ga teško može prometnuti u pravog lidera, naročito u stranci poput HDZ-a i među glasačima koji naginju toj političkoj opciji.
To se, uostalom, vidjelo i iz posljednje mini rekonstrukcije Vlade za koju se već tada, a s ove distance s još većom sigurnošću, moglo reći kako je to zapravo bila pokazna vježba stvarnih odnosa utjecaja u HDZ-u i prilika za pozicioniranje Plenkovića u odnos sve veće ovisnosti o njegovim najvećim protivnicima i izazivačima u stranci.
Plenković iz dana u dan, to se dobro vidi, ima sve manju autonomiju u upravljanju strankom, Vladom i koalicijom, a svaka nova, čak i marginalna kriza mogla bi biti iskorištena da se taj njegov prostor dodatno suzi i da se političara koji ni inače nije naročito omiljen ni u stranačkoj bazi ni u široj javnosti prisili na nove velike kompromise, želi li ostati u visokoj politici. Pritom Plenković zasad pokazuje karakterne osobine političara koji je spreman na takva popuštanja: realnije je da će se u nastavku mandata prilagođavati očekivanjima svojih protivnika u stranci nego da će im prkositi ili proturječiti. Nije logično da bi političar koji očito ne uspijeva zaštititi ni svoj najuži krug, koji mu je usput budi rečeno jedini stvarni bedem prema izazivačima, da bi takav lider mogao danas-sutra iznenaditi manevrom kojim bi najednom ovladao strankom i u bitnom promijenio ukorijenjene odnose na političkoj sceni.
Stoga je primoranost da se odrekne suradnika koji su njemu bili važni, iz različitih razloga, pa tako i ovo posljednje s Macanom, znakovita za razumijevanje odnosa i procesa, prije svega u najvećoj stranci vladajuće koalicije, HDZ-u.
Jer Plenkovićeva pozicija već sad više ne ovisi o njegovu osobnom autoritetu ili dometima, nego isključivo o HDZ-ovoj procjeni oportuniteta. Stranka koja je u suštini u sebi već registrirala kako Plenković nije taj koji će ovladati HDZ-om ipak će iskoristiti Plenkovića za što mirniju tranziciju i gledat će na svaki mogući način u tome djelovati zrelije i superiornije SDP-u koji se doslovno raspada u obračunu s Bernardićem. Ali to što će Plenković samo zbog toga još neko vrijeme, možda i do kraja mandata, a možda samo do europskih izbora, ostati formalno na čelu HDZ-a i Vlade ne govori puno, ili ne govori gotovo ništa o njegovim sposobnostima ili o političkoj perspektivi.
Jednostavno, Plenković popuštanjima i predomišljanjima kupuje vlastito vrijeme u politici, a HDZ s Plenkovićem svoje dane i mjesece na vlasti. Jedino što je još nepoznanica jest do koje će se mjere tim kompromisima Plenković protokom vremena približiti svojim izazivačima, odnosno hoće li silom prilika doći do čvršće nagodbe među njima i uspostave trajnijeg povjerenja. Naime, dvije su mogućnosti: jedna je da će stvarni kontrolori većine u HDZ-u održavati Plenkovića na površini samo do onog trenutka dok ne pronađu novoga, a druga je da će ga nastojati do kraja preparirati za svoje interese jer im neke njegove osobine i njegova neutralnost na određeni način odgovaraju za održavanje vlasti u uvjetima nužnosti većih koalicija. Treće opcije za Plenkovića više gotovo i nema.