Sad kad se napokon zamijeni HOS-ova ploča u Jasenovcu - a to bi, kad se radi o neprihvatljivim simbolima i odbačenim pokličima, trebao biti automatizam, a ne stvar široke i naširoko poticane, dapače ohrabrivane polemike - ljudima koji se žele baviti javnim poslovima u interesu građana bilo bi mudro da i općenito malo promijene ploču.
Jer, osim te i sličnih definitivno neprihvatljivih, ima i ploča koje bi se mogle i trebale mnogo više vrtjeti u općem prostoru. Recimo, ako smo već kod branitelja i spomena na njihovu žrtvu, vrijeme je da s gesta i parola, slogana, simbola i pokliča, naravno pod pretpostavkom da su nam namjere iskrene, prijeđemo na sadržajan razgovor o tome kako braniteljima uljepšati život, kako njihovoj i svoj ostaloj djeci pružiti solidno ili izvrsno obrazovanje, omogućiti svima, ako su poduzetni i zainteresirani, poslovanje bez milijun državno uvjetovanih prepreka i uputiti ih na zanimanja budućnosti.
Nije, naime, jedina ploča u hrvatskoj fonoteci ona koju uvijek i neprestano, sve do faze preskakanja, vrte stalno isti, istrošeni, dosadni, dokazano neuspješni i besperspektivni protagonisti hrvatske politike.
Malo je argumenata za pretpostavke da stvar s HOS-ovom pločom ukazuje na nešto uzbunjujuće novo u hrvatskom društvu ili da njezino neminovno uklanjanje išta dugoročno rješava. Doista, što nam govori ova ružna epizoda: da je ekstremizam pod Plenkovićem snažniji nego u doba Karamarka ili da ga je bilo manje pod Milanovićem ili da bi vodstvo HDZ-a koje bi bilo više po Brkićevoj mjeri bolje kontroliralo radikalne pojave ili da je Bernardić sigurniji garant normalizacije u društvu ili da će nagodba koja će proizaći kao rješenje ovog slučaja utjecati na preodgoj ove ili budućih generacija? Ili da će u "novoizborenoj" Hrvatskoj policija i druge javne službe ubuduće djelovati samostalno, bez interakcije s momentalnom politikom?
Naravno, ništa od toga.
Kao i toliko puta dosad, ni ovo pozicioniranje nema zapravo nikakve veze ni s bitkom za bolje društvo ni sa stečevinama ratova, ni s izborenim vrijednostima, ni uopće s ikakvim vrijednostima. Ovo se opet isključivo tiče međusobne borbe i slanja poruka i prijetnji između uvijek istih političkih i parapolitičkih krugova, borbe u koju se određen postotak ostrašćenih građana redovito uključi umjesto kaskadera.
Jer koliko se ljudi u Hrvatskoj zaista raspali da zagovara neprihvatljive spomen-ploče? Koliko ih uvjereno stane iza sovjetskih zastava? Koliko će ih doći slaviti skidanje Titovih trgova? Koliko bi ih s Hasanbegovićem u kavani smišljalo nova imena ulica u Zagrebu?
Možda dosta, ali definitivno i na sreću premalo da bi to bio državni problem broj jedan i da bi političari dovijeka mogli imati luksuz s tako malo truda, samo povlađivanjem ovakvim strastima, osvajati i zadržavati vlast.
Polako, ali pouzdano dolazi vrijeme kad će se političare i druge osobe koje javno djeluju početi razlikovati prema tome koliko su zaista zainteresirani za normalizaciju, a koliko naprotiv žive na upornom pothranjivanju podjela. Već danas je lako uočiti da incidenti poput ovoga ne odražavaju prije svega stanje u društvu, nego, mnogo više od toga, stanje u politici. A stanje u politici, kao što znamo, nema osobite veze s prioritetima društva.
Rasplet s neodrživom HOS-ovom pločom stoga ne preusmjerava društvo, jer je ono u najvećoj mjeri neekstremno i uravnoteženo, nego opet zaokreće procese u političkim i parapolitičkim krugovima, i to ih ne usmjerava u pogledu civilizacijskih vrijednosti, nego materijalnih interesa.
Idealno je i idealistički misliti da se povećanim angažmanom u ovom povodu učinilo nešto posebno dobro za zajednicu, mnogo se više nehotice napravilo za interese ove ili one suprotstavljene strukture moći i upravljanja.
Kada bi se danas postavilo anketno pitanje koliko građane uopće zanima tematika ustaških pokliča, vjerojatno bi ih barem 70 posto reklo da ih to ne interesira, a i to je konzervativna procjena.
Kada bi ih se, međutim, pitalo treba li ili ne skidati ovakve ploče, tu bi se ljudi više polarizirali, no opet bi prevladalo raspoloženje da se ploča zamijeni.
Zašto ljude istodobno ne zanimaju ili barem žele staviti do znanja da ih ne zanimaju ovakve teme, ali su se svejedno baš na njima najspremniji podijeliti?
Uglavnom zato što im se te teme nameću od politike koja ni danas, 72 godine od završetka Drugog svjetskog i 22 godine od pobjede u Domovinskom ratu, ne zna i ne može ponuditi ništa drugo osim interpretacije prošlosti.
Treba samo pogledati koje to javne osobe i političari, uglavnom nadvladani, uvijek doslovno procvatu kada negdje osvane kakav neprihvatljiv simbol iz prošlosti, s kojim god predznakom, i koliko njihovo "političko" biće živne te kako u tome nađu više prostora za djelovanje i proboj nego u bilo kojoj temi koja se tiče budućnosti društva i za koju bi se možda trebalo malo više potruditi, informirati, obrazovati.
Na primjer, treba pogledati "vremensku crtu" Ive Josipovića na Facebooku, jedini preostali prostor političkog djelovanja prvoga smijenjenog hrvatskog predsjednika, da se na primjeru vidi što je to politički život od raspirivanja strasti i podjela.
Biti antitotalitarist u 2017. godini pitanje je morala, poštenja i inteligencije, a ne moneta za političko potkusurivanje.
Demokratičnost i protivljenje svakom ekstremizmu se živi, a ne živi se od toga.