Na krajnjem jugoistoku, na onom tanjušnom zemljopisnom repu Hrvatske najdalje su tačke njezina bivanja, veliki granični prijelaz na Debelom brijegu i mali, uglavnom samo domaćima znan, Konfin. S ovoga drugog vidi se Prevlaka, nekad davno ključna utvrda velikog imperija, a nedavno crvuljak kopna oko kojeg su se po svršetku rata sporile dvije susjedne zemljice; danas, Prevlaka je Hrvatskoj daleko, a Crnoj Gori je s druge strane granice, pa se slobodno može reći da je svima na kraj svijeta.
Mnogo je zanimljiviji onaj prvi, veliki prijelaz. Do njega vodi Jadranska magistrala, ali na njega se spušta i uska, drevna cesta, koja prethodno spaja sela Gornje bande, da bi se zatim ulila u magistralu, prešla granicu i nastavila jednako drevnom trasom koja od davnina Dubrovačku Republiku spaja i razdvaja od Boke i Crne Gore.
Na toj cesti, na tom starom balkanskim drumu, samo nekoliko stotina metara od granice maleno je groblje s grobljanskom kapelom, iz vremena Republike. Tu su se nekad sahranjivali oni koje je pomorila kuga ili kakva druga zarazna boleština, koju su naši također nazivali kugom. Ta crkvica, koja je preživjela stoljeća nerazrušena i nerenovirana, zajedno s tajanstvenim nadgrobnim pločama uraslim u zemlju, pod kojim leži jedan već odavno tuđ, civilizacijski nerazabran svijet, čijih su se bolesti stari Dubrovčani vješto čuvali, iz moje perspektive je kraj Hrvatske. Nakon ovoga mjesta do granice više ne postoji ništa, i nema nikog.
A ispred nje često se, za posljednjih mjeseci i godina, parkiraju granični policajci, vrebaju hoće li odnekle naići migranti s Istoka. Ta kamena crkvica i to groblje, i ta dvojica-trojica redarstvenika koji na tom mjestu predstavljaju antemurale chistianitatis, posljednje su što od Hrvatske postoji prije nesumnjivog kraja svijeta.
Ali nisu to jedina dva konavoska kraja svijeta. Na sjever, prema Hercegovini, pokraj crkvice svete Vare i groblja na kojemu, uz valjda i najljepšu nekropolu stećaka u Hrvatskoj, počivaju Konavljani iz protekla dva-tri stoljeća, vodi prastari, i dalje vrlo solidni drum, koji preko Graba spaja Hercegovinu s Konavlima i Bokom, i kojim se putovalo barem petstotinjak godina, ali se u posljednjih dvadeset i osam ne može. Iako bi tu iz gospodarskih, ali i povijesno-kulturnih razloga trebao biti malogranični prijelaz, njega iz nekih drugih razloga nema, pa ako se zaputite njime, u jednom će vas trenutku sigurno sačekati hrvatski graničari. Tu oni brane kraj svijeta od svakog tko bi rado zakoračio na drugu stranu.
Sa zapadne strane Konavala, tamo uz magistralu, cesta se u jednom trenutku malo sužava, pa ispod zlokobnog stijenja, a iznad profundi nad morem, provlači se dalje. Tu valja usporiti, tu je, u Dubokoj Ljutoj, nevidljiva granica, gdje prestaju Konavle, a započinje Župa dubrovačka.
Taj uski prolaz prema ostatku Hrvatske, uz ovih nekoliko pobrojanih krajeva svijeta - a mora da ima još koji, gore u Konavoskim brdima - Konavle čini valjda i najcjelovitijom, teritorijalno najzaokruženijom mikroregijom u Hrvatskoj. Granice Konavala preciznije su ocrtane nego i granice Istre. To je hrvatski svijet, koji s ostatkom zemlje ima čudesno usku fizičku vezu.
U utorak, 22. listopada umro je Luka Korda, najdugovječniji vladar toga svijeta. Načelnik općine postao je 1993, i vladao sljedećih skoro četvrt stoljeća. Legenda kaže da je biran u čak šest mandata, a kada je htio i sedmi, razišao se s ljudima iz vlastite stranke, te se nakon međusobnih optužbi za izdaju - o čemu vijest nikada neće stići do Zagreba, ali je odjekivala među lokalnim svijetom, unutar konavoskih domova i rodova - našao u opoziciji, te je, predvodeći listu koja je nosila njegovo ime, u sedamdeset i devetoj godini života izgubio svoje posljednje izbore.
Stranka je, naravno, HDZ, ali ne bi iz toga trebalo izvlačiti konačne zaključke. Luka Korda i njegovi ljudi nisu se, zapravo, bavili velikom politikom. Nije on imao ambicija ni da osvaja Dubrovnik, a kamoli da bude netko i nešto u Zagrebu. Za razliku od lokalnih šerifa diljem Hrvatske, slabo obrazovanih hulja i razbojnika, koji su na narodnoj sirotinji gradili svoja privatna carstva, pa bi ih obično prekinulo kad bi poželjeli nešto više i veće, recimo da za tur ugrizu Andreja Plenkovića ili nekoga od njegovih prethodnika, zaraze ga bjesnilom, pa zasjednu na njegovo mjesto, Luka Korda požrtvovno je i vrlo staromodno radio za svoj kraj.
Bio je knez i gospodar, na način onodobnih knezova, bez naročitog osjećaja za demokraciju i demokratsku proceduru, skloniji konspiraciji nego visokoj politici, neraspoložen prema simboličkim gestama bilo koje vrste. Konavle broje 8057 stanovnika, zanimljivo će vam biti to što su 1857. brojale neznatno više, 9092, dok je Konavljana u novijoj povijesti najviše bilo 1900, čak 10.701, i to je bila Kordina mjera i sva njegova ambicija.
U jesen 1991, nakon invazije crnogorskih rezervista, praktično sve se stanovništvo našlo u zbjegu. Dio muških u uniformi je branilo rodni kraj, ali zajednica je u suštini bila razbijena i našla se pod prijetnjom svoga povijesno-kulturnog nestanka. Događalo se to i drugdje po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, i uglavnom je bilo pravilo da se oni koji odu više nikad ne vrate. Dio sela bio je popaljen, što je razlog više protiv povratka. Vratili su se, međutim, svi. I munjevito je obnovljeno sve. To je bio prvi veliki uspjeh Luke Korde. On je od vođe iseljenog naroda, od komesara konavoskih Palestinaca, postao knez. Nipošto se to ne bi smjelo podcjenjivati, jer drugdje to nije uspijevalo.
Konavle su divan kraj, ali Konavle se, suprotno onom što vidite kad pogledate na zemljopisnu kartu, ne nalaze na moru. Osim Cavtata i donekle Molunta sva druga mjesta okrenuta su od mora. Konavle su Mediteran, ali izrazito kontinentalan Mediteran, to je kraj iz kojeg se na more gleda s visina i čija je maritivnost još uvijek u devetnaestom stoljeću. Prije 1991. imali su Konavosko polje, taj vinogradarsko, povrtlarski i voćarski raj, ali to Luka Korda nije mogao obnoviti. U kasnijem vremenu, pa sve do danas, Konavle su propalo poljoprivredno područje, s turističkim ambicijama i s nekoliko vinogradarskih i maslinarskih entuzijasta.
Nakon što mu je uspjelo da vrati narod, Luka Korda se sljedećih dvadeset i kusur godina bavio komunalijama i ispunjavanjem općenarodnih želja, koje su se, uglavnom, svodile na čežnju za asfaltom. Asfaltirano je sve, od kozjih staza do gumna. I rušeno je staro da bi se gradilo novo. Tako je narod htio. U tom izrazito tradicionalnom kraju, koji se pouzdaje samo u kolektivna, porodična i narodna sjećanja, ne postoji gotovo nikakvo poštovanje prema vlastitoj materijalnoj i nematerijalnoj tradiciji.
Oni su u proteklih četvrt stoljeća živjeli između antipoda. Na jednoj je strani bio Korda, koji je čuvao urednost, održavao komunalije i ispunjavao komunalne želje, a na drugoj bio je Niko Kapetanić, čelnik Društva prijatelja dubrovačke starine i fanatični čuvar i zaštitar, koji se bavio poviješću konavoskih rodova i nastojao da svaki stari kamen ostane tamo gdje je jednom davno postavljen. I logično, prema Kapetanićevoj su raboti duboko sumnjičavi i nepovjerljivi.
Na Grudi, maglovitom i sjenovitom mjestu, jednom od onih koja su daleko od toga da se prozovu gradićem, a ne može ih se nazvati selom, Luka Korda sagradio je veleban i vrlo funkcionalan starački dom. To je, na neki način, njegova zadužbina, i kad bi bio takav običaj, ili kada bi se ljudi željeli sjećati, red bi bio da se on nazove Kordinim imenom. To mjesto živi je dokaz da je taj čovjek imao autentičnu svijest o potrebama zajednice i o vlastitoj dužnosti prema njoj. O simbolici tog staračkog doma moglo bi se nadugo.
Konavle su, kao što rekosmo, otok. Manjim dijelom u moru, a većim u metafizičkoj praznini. Hrvatska tu prestaje čim pređeš granicu. Ona nema ni gravitacijske, ni radijacijske snage, jer njezini zagrebački vladari to naprosto ne žele. Ne isplati im se da Hrvatske bude izvan Hrvatske, što je onda smrtonosno za krajeve kakvi su konavoski. Luka Korda nikad nije iskazao nijednu simboličnu gestu protiv toga, niti je mirio narod s onima koji su ga 1991. popalili. On je, međutim, živio, i živo je prelazio tu granicu, prekoračivao kraj svijeta, i pokušavao povezati živote. Na kraju su se, zahvaljujući u velikoj mjeri upravo njemu, međusobni odnosi relaksirali. I metafizička je praznina podnošljivija.
S prepoznavanjem bismo kimnuli jedan prema drugom, a onda smo se jednom i službeno upoznali. Nikad ništa više od toga.