Pogledajte ga, ovaj je čovjek kriv što niste dobili plaću, rekao je direktor tekstilnog poduzeća Vesna štrajkašicama. Nekoliko stotina bijesnih radnica koje nekoliko prošlih mjeseci nisu dobile plaću okrenulo se prema meni. Srećom, nisu mu povjerovale. Bio je to jedan od prvih štrajkova u bivšoj državi, krajem osamdesetih, kada se sustav počeo ubrzano raspadati. Četvrt stoljeća kasnije sjetio sam se tog neugodnog događaja kada sam na TV ekranu ugledao kolegu Frenkija Laušića kojega su bijesni sindikalci, članovi Brodosplitova ogranka sindikata metalaca u splitskom škveru, pritisnuli uz ogradu (a svi su izgledali daleko opasnije od Vesninih švelja). Od linča ga je, barem se tako činilo, spasio smireni, golemi sindikalac, koji im je objasnio da Laušić, koji je u to vrijeme bio glasnogovornik Brodosplita, ne iznosi svoje, nego službene stavove Uprave i vlasnika.
Sindikati metalskih radnika dugo su u složenom odnosu s brodogradilištima, ali i državom. U starom sustavu, kada su sindikati osnivani, brodogradnja je bila jedna od pogonskih grana ekonomije, hrvatske željezare radile su punim kapacitetom, kao i teška metalska industrija. Željezare su u međuvremenu bankrotirale, država je ostala bez vlastitog željeza, a industrija je privatizirana i dugo je trebalo da se oporavi od ratnih razaranja. U takvom okruženju, kada je pod pritiskom Bruxellesa počela privatizacija brodogradilišta, sindikalni lideri prepoznali su idealan trenutak za zauzimanje čvrstih pozicija. Danko Končar, koji je preuzeo Brodotrogir, bio je tih i neuhvatljiv. Zato su krenuli oštro protiv Tomislava Debeljaka, novog vlasnika Brodosplita, koji im je, pošten u svojoj namjeri, ali nevješt u takvoj vrsti komunikacije, dao više nego dovoljno materijala za poticanje “radničke pobune”.
Kradem iz arhiva Jutarnjeg kratak opis situacije u Brodosplitu 2013., u svibnju: “Ovo su presudni dani za splitski škver. Radnici napeto iščekuju prve poteze nove Uprave i vlasnika Tomislava Debeljaka. Za tjedan dana trebali bi svi dobiti otkaz uz pristojne otpremnine, a onda čekanje i neizvjesnost. Tko zauvijek napušta Brodosplit, a tko će se vratiti. Od 3400 radnika, prema kupoprodajnom ugovoru, samoborski DIV mora u idućih pet godina zadržati 2000 ljudi. Postupak odabira je pri kraju. Radnici su prošli nekoliko testiranja. Od psiholoških, testova inteligencije do samog međusobnog ocjenjivanja. Odluka je na kraju na direktorima sektora i poslovođama. Jer oni, kažu nam u Brodosplitu, najbolje znaju tko je vrijedan radnik, a tko zabušava”.
Debeljak je krenuo oštro i za hrvatske privatizacijske procese neuobičajeno otvoreno. Otvorio je problem prevara u nabavi, podnio nekoliko kaznenih prijava protiv neskrivenih prevara u procesima nabave, ali i najavio radikalni zaokret u proizvodnim programima. - Ako smo brodogradilište, to ne znači da ne smijemo raditi ništa osim brodova - rekao je. Ugovorio je gradnju stupova za vjetroelektrane, izradu 400 metara duge konstrukcije mosta preko Drave, počeo razgovore s Venecijom o gradnji brana protiv poplava (ovih dana Monocle piše o tom projektu kao o velikom uspjehu)... Istovremeno postavio se nesmiljeno prema neodgovornosti koja vodi poslovnom neuspjehu: “Izdvojit ćemo neke tvrtke tako da se zna tko što radi i da svatko odgovara za svoj posao. Ako izolateri ne rade dobro, prvo ide smjena njihovih direktora, a onda ako opet generiraju gubitak, taj segment odlazi u stečaj”, najavio je.
Ima li boljeg materijala za sindikate od novog, komunikacijski slabog, poslodavca koji najavljuje radikalne promjene i dijeli otkaze? Nema. Debeljak je, međutim, radio ono što je obećao. Vratio značajan dio otpuštenih (od 3400 radnika koje je zatekao i koji su svi dobili otpremnine, na posao je, nakon testiranja i provjere, odmah vraćeno 2100, a onda, kako se povećavao posao, još 270. Vraćeni su zapravo svi, osim onih za koje se procijenilo da su bili organizatori pobune), pokrenuo nove poslove, a preuzeo bi i više narudžbi da je mogao pronaći radnike odgovarajućeg profila kojih nema na tržištu rada. Zadržao je, međutim, nepovjerljiv odnos prema sindikatima čije se članstvo u njegovu brodogradilištu značajno smanjilo. Sindikati to tumače strahom od otkaza, u čemu je, navodno, u prvim danima nakon smirivanja “pobune” pomogla i kadrovska služba Brodosplita koja je, kažu, radnicima podijelila ispisnice iz sindikata.
Činjenica je, međutim, da otkad je Debeljak preuzeo Brodosplit, plaće stižu redovito. Danas je situacija obrnuta nego 2013. kada je preuzimao posrnulo brodogradilište. Sada, nakon isteka petogodišnjeg roka, Debeljak koji smatra da je dokazao kako, osim svojeg DIV-a, može voditi i kompleksan biznis poput brodogradnje, traži jamstva od države, da bi mogao dalje poslovati.
Treba dati jamstva po pravilima Europske unije, rekao je nedavno, jer ostane li Brodosplit na suhom, više se neće moći baviti gradnjom velikih brodova i morat će otpustiti polovicu zaposlenih. Za razliku od 2013. kada je njegov dolazak izazvao pobunu, ovaj put sindikat ga podržava. “Sad smo na vagi. Ako dobijemo ta jamstva, škver će još neko vrijeme preživjeti, a ako ne dobijemo, neće”, citirali su mediji Pavla Matošića iz Nezavisnog sindikata Brodosplit.
Činjenica jest da su hrvatske banke nesklone takvoj vrsti podrške brodogradnji, jer poučene prošlošću, kada su politički postavljene uprave državnih brodogradilišta jamstva tretirala kao “zajamčenu investiciju”, pa mirno potpisivale besramno nepovoljne ugovore, oprezni bankari danas ne vjeruju ni Debeljaku koji je, unatoč tome što je pokazao da hoće i može, ipak tek pet godina u brodograditeljskom biznisu. Državne subvencije, onakve kakve su bile do 2013. godine, prije privatizacije brodogradilišta, ne dopušta Bruxelles. To međutim ne znači da ne dopušta nijednu vrstu jamstava za velike dugotrajne projekte. To je sada vjerojatno posao za HBOR, ali uvjeti moraju biti čvrsto postavljeni, a kazna za njihovo kršenje bezuvjetna. Na kocki su opet radna mjesta, samo sada je Debeljak, koji je biznis postavio na zdrave temelje i ne potpisuje narudžbe za koje misli da ih ne može realizirati, u poziciji da diktira ritam pregovora.
Sve što smo prije pet godina odgledali u Splitu, sada se međutim ponavlja u Puli, čije je brodogradilište Uljanik, u vrijeme splitskih zbivanja, slovilo za zvijezdu domaće brodograditeljske industrije. Ugušeni lošim ugovorima “ispod cijene” kojima se pokušalo konkurirati uglavnom azijskim, danas cijenom i tehnologijom superiornim brodogradilištima (koje su dijelom skrivili i brokeri u lovu na vlastite velike provizije), veliki brodograditelji sa sjevera Hrvatske ostali su bez daha za utrku. Sindikati su dosad sve planove restrukturiranja odbili kao “neprihvatljive” i “štetne za brodogradnju”. Dodatni Uljanikov problem jest i struktura vlasništva u kojoj sa 46 posto kroz ESOP sudjeluju radnici brodogradilišta koji, tako ujedinjeni kao najveći pojedinačni dioničar, imaju prevladavajući utjecaj na odluke Skupštine dioničara. Na kocki je opet nekoliko tisuća zaposlenih koji, kao i njihovi, danas sretniji, splitski kolege, jer Tomislav Debeljak ipak zna što radi, znaju napraviti vrhunske brodove, ali za razliku od Brodosplita, nemaju menadžment koji se snalazi u novim okolnostima na tržištu.