BOARDING PASS

Kako je sigurnost postala top tema od Pariza do Londona

    AUTOR:
  • OBJAVLJENO:
  • 03.02.2019. u 19:36

Police stop and search people during the Notting Hill Carnival in London, Britain August 27, 2018. REUTERS/Henry Nicholls - RC173DCA5C50
Henry Nicholls / REUTERS

Ilustracija

Jednog sunčanog proljetnog poslijepodneva Aida je parkirala svoj automobil u rezidencijalnoj četvrti Cimiez, jednom od najljepših dijelova Nice. Izvana joj je mahnuo muškarac i kada je otvorila prozor kako bi čula što govori, na nju je nasrnuo nožem, iz automobila izvukao njezinu torbu i pobjegao. Više od činjenice da su s njime nestali i njezin ključ od kuće, osobni dokumenti i značajna svota novca Aidu je uznemirila spoznaja da se u svojem gradu više ne osjeća sigurno. Do tada je ponavljana svjedočenja o nesigurnosti u južnoj Francuskoj pripisivala paranoji. Čak i kada su provalili u kuću njezine susjede Caroline i usred noći suzavcem nasrnuli na Davida, Aida je tvrdoglavo inzistirala na tome da živi u najljepšem dijelu Europe, smiješeći se svojoj sreći svakog zimskog dana koji bi provodila na ručku na plaži, dok su njeni prijatelji blijedili u uredima sjeverne Europe. Nedugo nakon incidenta u svojem susjedstvu Aida je prodala svoj voljeni dom i vratila se u London.

I tako je rijetke dane sunca sada provodila na terasama svog novog predgrađa Chelsea, koji je, sa svojim lijepim ljudima i štukaturama pokazivao svijetu zašto je London najbolji grad na svijetu. Ispred mog lokalnog bara i danas su parkirana remek-djela automobilske industrije. Rolls Royce i Bentley, Ferrari i Porsche, Aston Martin i Maserati rastegnuli su se u poslijepodnevni drijemež dok se njihovi vlasnici časte nedjeljnim pečenjem. Svoje skupocjene torbice žene ostavljaju sa strane, a Chanelove kapute na vješalici. U najboljem gradu na svijetu ne treba prljati misli strahom od loših ljudi. Jer u zapadnom Londonu svi su lijepi, fini i bogati, zar ne?

Sigurnost kao tema života nikada mi nije padala na pamet jer sam odrasla u sigurnim gradovima. Zagreb moga djetinjstva bio je grad u kojem smo jednog dana, praveći se da smo mali razbojnici, pobjegli iz vrtića Različak na Kaptolu, a da nismo osobito uplašili odgajateljice i roditelje. Znali su da smo u obližnjem parku, u pješčaniku. Beč mog djetinjstva bio je toliko pitom da me je mama sa sedam godina puštala da sama dođem iz škole u tatin ured javnim prijevozom, iz osamnaestog u susjedni deveti becirk.

No, kako sam nakon udaje više vremena počela provoditi u Francuskoj i s Francuzima, sigurnost se nametnula u konverzaciji. Prva stvar koju mi je, pri upoznavanju u Parizu, rekla svekrva bila je: “Čuvajte torbu!” - upozorenje koje mi svaki pariški prijatelj obavezno ponavlja pri rastanku, poput poštapalice. Trebala sam ga imati na umu u Berlinu, gdje mi je, na Checkpointu Charlie, netko iz torbe izvukao novi iPhone. No, sigurnost kao središnju temu života prvi put sam doživjela u Mexico Cityju. Biti siguran, valuta je koju si mogu priuštiti samo neki - ona se skupo plaća članstvima u privatnim sportskim klubovima, tjelohraniteljima, stanovima u ograđenim četvrtima, provjerenim vozačima, biranim restoranima. Iako je danas daleko sigurniji nego u prošlosti, Ciudad de Mexico dolazi s pravilima. Postoje, dakako, dijelovi grada u koje se ne zalazi, a svaki simbol bogatstva najbolje je ostaviti kod kuće, daleko od pogleda. Buena Bara, popularni restoran u glamuroznoj gradskoj četvrti Polanco, pun je lijepih ljudi. No, niti jedna djevojka nije okićena nakitom, a jedini sat koji viri ispod muških košulja je iWatch. Ispred restorana parkiran je samo jedan luksuzni automobil, koji čuvaju dva čuvara. Provodeći vrijeme s meksičkim prijateljima, otkrila sam život koji se planira oko sigurnosti, u kojem su svakodnevne aktivnosti poput odlaska u školu ili u dućan - logistički izazov.

Nakon takvog iskustva povratak u London bio je sladak. Napokon sam shvatila argument brexitovaca koji su sigurnost grada ponavljano navodili kao jedan od razloga zbog kojeg London nikada neće izgubiti status financijskog središta Europe. Čemu novac ako se ne može slobodno pokazivati, u obliku raskošnih kuća i brzih automobila, dizajnerske odjeće i biranih satova? Arapski prinčevi i sovjetske princeze pronašli su svoj dom na zelenom otoku gdje nikome ne smeta njihova ekstravagancija u funtama, a potomci su zbrinuti u školama zvučnih naziva i elegantnih uniforma. Toliko smo sigurni u našem gradu - ili barem njegovim dijelovima - da o tome sipamo anegdote. Jednog jutra na vrata mi je pozvonio barmen David iz obližnjeg restorana kako bi me upozorio da mi je ključ ostao s vanjske strane vrata. Tako je stajao cijelu noć sa subote na nedjelju, u jednoj od najživljih uličica u kvartu, dok sam te noći sama spavala s djetetom u kući u koju je netko mogao ušetati. Barmen David samo se nasmijao, baš kao i moj suprug. Nitko od nas nije smatrao da u pitomim uličicama našeg predgrađa prijeti bilo kakva opasnost.

Kada mi je, stoga, barmen David, muteći mi neki dan moj omiljeni bezalkoholni koktel od bazge pričao o novoj kvartovskoj inicijativi, mislila sam da se šali. Stanari mreže susjednih uličica - engleske obitelji s djecom i stariji parovi - jednoglasno su se složili s inicijativom “My Local Bobby” (Moj lokalni bobi, op. a.), uslugom privatnih policajaca koji patroliraju susjedstvom. Za 200 funti mjesečno (oko 1800 kuna, op. a.), moji susjedi imaju direktan broj policajca s kojim su povezani i aplikacijom na iPadu te mogu tražiti da ih otprate do automobila ili postaje podzemne ako se ne osjećaju sigurno. Inicijativa koju su pokrenula dvojica bivših policajaca ponavljano je na meti kritika zbog njezina elitističkog prizvuka, no u dvije godine postojanja privatni policajci uspješno su spriječili više od 400 pokušaja provala i ostalih oblika kriminala.

S poslovne strane, My Local Bobby je odličan biznis. Privatni policajci, koji su prepoznatljivi po sivim uniformama i crvenim kapama dizajniranim prema policijskim uniformama iz pedesetih godina, pojavili su se na pravome mjestu u pravo vrijeme. Građani Londona više se ne osjećaju sigurno. Jednim dijelom, njihov je strah rezultat medijskih napisa. No, djelomično je opravdan. Sa smanjenim budžetom za policiju, smanjen je broj policajaca i povećan broj kriminala na ulicama grada. Gangsteri koji skuterima obilaze bogate dijelove grada i otimaju torbe damama stigli su i u London, a napadi noževima postali su zastrašujući nacionalni problem. Prema podacima Ureda za nacionalnu statistiku, u prošloj godini zabilježeno je gotovo pedeset tisuća napada noževima u Engleskoj i Walesu, što je 12 posto više nego prijašnje godine i najviše što je izmjereno. Prošle godine, prvi put u povijesti, London je okarakteriziran kao opasniji grad od New Yorka, nakon što je u veljači i ožujku 37 osoba poginulo kao rezultat napada nožem ili vatrenim oružjem. U istom periodu u New Yorku su stradale 33 osobe. Najalarmantniji je podatak da je u posljednje dvije godine stopa ubojstava u Londonu porasla za 40 posto. Dok je Westminster uronjen u zavrzlamu izlaska iz Europske unije, najvrednija valuta Londona počinje blijedjeti.

Unatoč strogim upozorenjima barmena Davida, vjerujem da je London i dalje siguran grad i da je aktualna nesigurnost samo privremena epizoda. Do tada, lokalnim bobijima koje katkad susrećem u ulici mogu samo poželjeti dobrodošlicu u naše predgrađe.

Izdvajamo