Bez namjere da ikoga vrijeđam, moram primijetiti da je intelektualno nezreo, neuk, neobrazovan, nepismen, a vjerojatno i nešto glup naš čovjek. Običnom su građaninu i jednostavni ekonomski pojmovi nerješiva zagonetka. Buzdovani nikako da shvate razliku između fizičke i pravne osobe, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju.
Tupani čitaju u novinama da su trgovine "Kerum" posljednjih dana zauvijek, definitivno i neopozivo prdnule u rosu, ostavljajući za sobom bezbrojne dugove koji nikad neće biti namireni, i nije im jasno kako Željko Kerum nije ostao bez kuća, stanova, automobila i brodova, zašto on i dalje vozi Mercedes, odlazi u elitna švicarska skijališta i na seoskim feštama pijan kao zemlja grli Tomislava Horvatinčića.
Kako to, upitao bi zbunjeno onaj luzer iz pjesme Vojka Vrućine. Kako to da je poduzeće otišlo u stečaj, a Željko Kerum nije? Zašto Željko Kerum tvrdi da on nikome ništa nije dužan? Zar nije drsko i neodgojeno tako nešto kazati u lice onima koji su izgubili milijune poslujući s njim?
Uzmi i ne plati
Stečaj poduzeća sjajna je prilika da jednom zauvijek objasnimo ovaj neobični slučaj. Dakle, Željko Kerum zaista je potpuno nedužan. Govorimo o fizičkom Kerumu. On je naivan momak, neotesan, ali neiskvaren seljak iz Ogorja, dobar kao kruh. Ništa loše on nijednom čovjeku nikad nije poželio, njegova je besmrtna kršćanska duša neokaljana grijehom. Sve zlo napravio je pravni Kerum, u registru trgovačkih društava upisan kao Kerum d.o.o.
Zakon je nedvojbeno razdvojio fizičkog i pravnog Keruma. To vam je, ne znam kako bih drugačije objasnio, kao u filmovima strave, kad jednog prostodušnog, bezazlenog debeljuškastog klipana sa smiješnom frizurom spopadne nekakav demon. Vidjeli ste mnogo puta kako se to dogodi, zloduh se neosjetno, kao nekakav zelenkasti dim, uvuče kroz usta, nosnice ili uho usnulog čovjeka, naseli se u njegovom jadnom tijelu kao parazit u crijevima. Željko Kerum jedno se jutro probudio, isprva možda i ne shvaćajući da u njemu živi Kerum d.o.o. i da ga je to bestjelesno trgovačko čudovište potpuno preuzelo.
“Uzmi brašno, ulje, manistru, cukar, kumpire, mliko. Uzmi soli, papra, piva, vina, jabuka, krušaka, sira, salame. Uzmi mesa, ribe, sapuna, šampona, paste za zube, praška za bilu i šarenu robu...”, šaptao je Kerum d.o.o. pohotno.
“Ma, šta ti je, čoviče. Oklen ću ja sve to uzet? Ja neman para”, zapanjio se Željko Kerum djetinje iskreno.
“Para?! Ha ha ha!”, nasmijao se demon podrugljivo. “O čemu ti pričaš? Uzmi bez para, budalo!”
“Na dug?”
“Na dug, fala Bogu. Potpiši i nosi!”
“Kontan!”, rekao je Željko Kerum, shvaćajući. “Da sad uzmen robu, a da je kasnije, kad prodan, platin.”
“Jebo te, jesi glup!“, naljutio se demon. “Ko uopće govori o plaćanju?”
“Pa ne mogu ljudima ostat dužan?”
“Nećeš in ti ostat dužan, nego ja. Kaži da je sve na mene, Kerum d.o.o. Brašno, ulje, manistru, pivo, vino, sir, salamu, prašak za bilu i šarenu robu... Sve in reci da san ja uzeo, a da ti nemaš ništa s tin.”
“Onda ćeš ti sve platit”, zaključio je Željko Kerum.
Nema zatvora
“Ma platit ću ovo!”, rekao je Kerum d.o.o. i prostački se uhvatio za prepone. “Ništa in neću dat.”
“Ali to se ne smi.”
“Zašto se ne smi?”
“Za to se iđe u zatvor.”
“Nema zatvora, sve je po zakonu. Ako je poduzeće dužno, a nema para, nikomu ništa. Izio vuk magare.”
“Ma jeee...”, kazao je nesigurno Željko Kerum.
Sve mu se to činilo nevjerojatno. Ali, zaista, zakon je bio čudesan. Mogao si uzimati robu i ne plaćati je dobavljačima. Željko Kerum, istina, to nikad nije učinio. Bože sačuvaj! Njegov mu je kršćanski odgoj to priječio. Ćaća i mater nisu ga tako naučili i on danas može ponosno reći kako nikome ništa nije ostao dužan.
Ali, Kerum d.o.o. već je druga pjesma. Kerum d.o.o. je bespoštedno, lupeški derao ljude. Kerum d.o.o., za kojega još jednom naglašavam da ga nikako ne treba miješati s fizičkim čovjekom sličnog imena, taj je bio šupak, nemilosrdni gad koji je desetke, možda i stotine poštenih dobavljača unesrećio neplaćanjem.
I pravedno je da je na kraju Kerum d.o.o. završio u stečaju, da su toga zloduha potjerali natrag u pakao iz kojega je i došao.