Izračuni profesora Legovića nisu točni, a u studiji nismo našli ništa točno osim broja žaba i riba i ježeva”, rekao je u televizijskom studiju stanoviti Ante Janković, vlasnik klimatizacijskog obrta iz Hrvaca i šef lokalnog ogranka minorne strančice zvane NS Reformisti. Sporna studija je Studija utjecaja na okoliš projekta gradnje plinske elektrane na obali Perućkog jezera, a osumnjičeni autor netočnih izračuna punim imenom profesor Tarzan Legović, inače stalno zaposlen na zagrebačkom Institutu “Ruđer Bošković”. Cilj spomenute studije bio je da primjenom znanstvenih metoda i matematičkih modela utvrdi kako bi gradnja takvog objekta na toj lokaciji utjecala na okoliš. Umijeće izrade takve projekcije zove se “ekološko modeliranje”, a kao posebna znanstvena disciplina podučava se diljem svijeta, pa i na četiri najveća hrvatska sveučilišta: u Zagrebu, Splitu, Rijeci i Osijeku. Zajednička osobina studentima koji slušaju taj predmet na sva ta četiri sveučilišta jest da slušaju istog predavača. On se, pogađate, zove Tarzan Legović. A nije samo predavao hrvatskim studentima.
Naime, tijekom svoje karijere profesor Legović je kao pozvani predavač podučavao ekološko modeliranje, kontrolu ekosustava, primijenjenu matematiku i analizu podataka kroz ukupno - ovo zvuči nevjerojatno - 48 kolegija na 16 sveučilišta na četiri svjetska kontinenta. I svoju magistarsku diplomu stekao je na Sveučilištu u Torontu, o ekološkom modeliranju i srodnim temama organizirao je 32 međunarodne konferencije i održao više od 150 predavanja kolegama znanstvenicima, a na koncu je - evo šlagvorta - od kolega odabran da obnaša dužnost glavnog tajnika Međunarodnog društva za ekološko modeliranje. I, eto, nakon brojnih desetljeća pedantnog znanstvenog rada, istraživanja, učenja i usavršavanja, nakon što je cijelu svoju profesionalnu karijeru posvetio tome da njegovi modeli i izračuni budu što je moguće točniji, dobri profesor sjedi u studiju i u izravnom televizijskom studiju sluša kako njegov životni rad i znanstveni kredibilitet osporava cetinski trgovac kućnim aparatima i kandidat za načelnika općine Hrvace s osvojenih 105 (slovima: sto i pet) glasova.
Treba li bolje slike Hrvatske kao “zemlje znanja”? I ne radi se tu uopće o opravdanosti ili neopravdanosti projekta cetinske plinske elektrane koji s ekonomske strane obuhvaća nekoliko, u najmanju ruku, diskutabilnih postavki. Jer sve i da neizgradnja sporne elektrane znači štetu nacionalnoj energetici i lokalnoj zajednici, ono što se dogodilo u HTV-ovu studiju dugoročno je devastirajuće za cijelo društvo. U vremenima kad se svakodnevno u medijima i na društvenim mrežama ispisuju elegije nad našim mladim i talentiranim, visokoobrazovanim sugrađanima koji bolju egzistenciju traže izvan granica domovine, valja se zapitati što im ta domovina zapravo nudi. Da njihov cjeloživotni napor u u izgradnji znanstvene izvrsnosti društvo pozicionira “al pari” politikanstvu sitnih lokalnih funkcionera? Da se njihovo znanje i vještine derogira marširanjem rulje kojoj na čelu stoji Miro Bulj - još jedan vehementni politički aktivist u “projektu Peruća”?
Dakako, ta konstantna i nezaustavljiva relativizacija bilo kakvog znanstvenog merituma u Hrvatskoj u dobrom je dijelu i zasluga same znanstvene zajednice. Prečesto su domaći “neovisni eksperti” svoju stručnost stavljali u službu raznih partikularnih interesa, prečesto su se potpisivale manjkave studije, prečesto se žmirilo nad kreativnim zakonskim tumačenjima. Ipak, onaj tko vjeruje da će lijek za te bolesti naći kod raznih pučkih tribuna, instant aktivista i ostalih - obrazovanjem hendikepiranih - šamana javnog mnijenja, mora se zapitati bi li taj princip primijenio na sve aspekte svog života. Bi li, primjerice, i vlastite medicinske nalaze dao Anti Jankoviću da utvrdi je li ih liječnik specijalist radiologije “točno” tumačio? Ili bi, možda, umjesto korumpiranim HEP-ovcima održavanje nuklearne elektrane Krško prepustio Miri Bulju? I kakvo bi - kada bi mogao birati - volio da bude njegovo dijete kad odraste? Kao Bulj, kao Janković ili kao Legović? Pitanje je, možda, i pomalo vulgarno, ali je utemeljeno.
Pravo na mišljenje demokratska je tekovina, no ono ne znači da je svačije mišljenje o svakoj temi jednako relevantno, niti da je mišljenje koje zastupaju tisuće neupućenih ljudi išta relevantnije od onoga koje zastupa jedan, ali upućen. Svako društvo ima svoje elite, a kako su te elite definirane i selekcionirane, ključna je determinanta uspješnosti društva. Stoga razmislite još jednom: želite li društvo gdje je elita Tarzan Legović ili Ante Janković? Razlika je fundamentalna. U prvoj varijanti društva mjesta će se naći za sve - pa i za Jankovića - da pokušaju ostvariti svoje aspiracije prema izvrsnosti. U drugoj, pak, uz politički nametnutu elitizaciju osrednjosti, za Legovićem i svim ostalim legovićima zapravo nema potrebe...