Kada se nađu na novim mjestima globalni poslovnjaci pretvaraju se u vizionare. Više sam puta svjedočila ovom scenariju: nakon nekoliko dana promatranja, nakon što se londonski stres, pariški bunt ili njujorška hiperaktivnost otope u opojnoj mješavini mora, vina i sunca, sve im postaje jasno: Dubrovnik treba postati sastajalište najbogatijih ljudi na svijetu, Sjeverni Cipar porezna oaza za umirovljene bankare, a opatijska rivijera morska verzija gradića uz jezero Como.
U većini slučajeva sve ostaje isključivo na mašti - alternativnu sliku mjesta na kojem se nalaze u pravilu zaboravljaju čim se vrate u svoju svakodnevicu. Jedan nekretninski mag iz Engleske iznio mi je svoju viziju Straduna ispunjenog buticima s potpisom Hermès, Chopard, Missoni i Cartier, koje obilaze supruge bogataša u svilenim jahtama prije no što će se pridružiti obitelji na večeri u restoranu s tri Michelinove zvjezdice.
Lokalni političari
No, nikada se nije vratio u Dubrovnik kako bi ispunio svoje ambicije. Bankar s Wall Streeta, Larry, u gradiću Kyrenia na sjevernoj obali Cipra tražio je sastanak s lokalnim političarima kako bi razmotrio poreznu politiku za sebe i svoje prijatelje, no naposljetku se odlučio za poznatu poreznu oazu na jednom karipskom otoku. A katkad naiđem na osobito ambiciozne primjere, poput mog prijatelja Davida E., francuskog financijaša i strastvenog putnika. Nakon ponavljanih godišnjih odmora na poznatim europskim destinacijama, David E. odlučio je prihvatiti poziv skupine prijatelja na turneju njemu nepoznatim potezom Dubrovnik - Split - Sarajevo, i s toliko entuzijazma prihvatio novo iskustvo da mu je, u skladu s njegovim uvijek tinjajućim poduzetničkim duhom, uskoro pristupio kao potencijalni investitor.
Pustila sam ga da mašta, ne prevodeći mu nužno komentare lokalaca s kojima je dijelio svoje ideje. Kada me iznenađeno pitao kako to da nema golf igrališta u Dalmaciji, odlučila sam ne ulaziti u još jednu sagu o ambicioznim idejama koje zbog niza okolnosti samo to i ostaju, ideje. No, kako smo se jednog zimskog poslijepodneva nakon posjeta jadranskoj obali, našli iznad Sarajeva, učinilo mi se da David E. doista pretjeruje. Kada je shvatio da kroz jutro može skijati, a navečer se zabavljati u Sarajevu, odlučio je da je sarajevsko skijalište Jahorina skriveni dragulj koji samo treba otkriti i pretvoriti u ozbiljni resort koji bi konkurirao onima u Austriji, Francuskoj i Italiji. “Jedna velika strana investicija i ovo mjesto se trenutno pretvara u čudo!”, uvjeravao me, a kada se na recepciji hotela Termag počeo raspitivati o ponudi nekretnina čija će vrijednost, prema njegovim predviđanjima, preko noći skočiti, odlučila sam ga zaustaviti, redajući niz argumenata zbog kojih je malo vjerojatno da će u godinama koje dolaze Jahorina postati novi Zermatt, a Vis Saint-Tropez.
Ova bi priča ostala neispričana da David E., tvrdoglav u nastojanju da dokaže kako je u pravu, supruga i mene ovaj tjedan nije vodio u svoj rodni kraj uz poznato francusko skijalište Courchevel.
Ispijanje šampanjca
Ovo je jedino skijalište na svijetu s čak trinaest hotela s pet zvjezdica, restoranom s tri Michelinove zvjezdice, mjesto koje u radijusu od nekoliko kilometara nudi sve važne haute couture brandove i vodeće kuće skupocjenog nakita, od kojih se neke nalaze usred skijaških pista. Ove godine Courchevel slavi sedamdeseti rođendan, što je rijetka prilika da se posjetitelji nakratko ostave ispijanja poslijepodnevnog šampanjca u Le Cap Hornu i zapute u središte sela gdje su u tijeku događanja koja nude rijedak pogled u Courchevel prije Courchevela. Malo ljudi zna da je u svojoj ranijoj inkarnaciji, ovo bilo područje zabačenih sela u kojima su živjeli isključivo siromašni farmeri.
Njihovu prilično sumornu rutinu prekidao bi pokoji ljubitelj skijanja koje je uoči Drugog svjetskog rata postajalo izuzetno popularno diljem Francuske. Priče o planovima izgradnje skijališta utopile su se u nacističkoj invaziji, ali ne i za Laurenta Chappisa, arhitekta i alpinista koji je, kao ratni zatvorenik u Austriji, zajedno s prijateljem Mauriceom Michaudom planirao izgraditi skijalište baš na mjestima na kojima je susretao farmere u pratnji svojih krava na ispaši.
Kada je rat napokon završio, dvojica entuzijasta zaputila su se u Alpe i svoje ambiciozne planove iznijeli lokalnim žiteljima koji su začudo prihvatili prilično neuvjerljiv projekt i svoju zemlju predali u ruke njegovim protagonistima ili im je prodali za simboličnu svotu. Nekoliko preostalih lokalaca koji se sjećaju ovog razdoblja, govore kako su strahovali da se radi o utopiji, ali u nedostatku boljih opcija za budućnost, odlučili su u nju vjerovati.
Courchevelu više ništa nije stajalo na putu. Poslijeratne godine na skijalište su dovele Brigitte Bardot i ostale filmske i političke zvijezde, početkom šezdesetih skijalište je dobilo svoj prvi Altiport - malenu zračnu luku koja je Courchevel približila svijetu. Ipak, svoju eksploziju luksuza skijalište je doživjelo tek devedesetih, nakon održavanja Zimskih olimpijskih igara u obližnjem Albertvilleu. Događaj se poklopio s raspadom SSSR-a, što su gradski oci prepoznali kao priliku koja se ne propušta. S paketima promotivnog materijala otputovali su u Moskvu kako bi uvjerili Ruse da je ključ uklapanja u elitu Zapada zimovanje u Courchevelu.
Vremešna Susy
“Naša se priča nije dogodila, mi smo je stvorili”, govori mi Nathalie, koja je zadužena za vođenje turističkog ureda Courchevela i četrdeset tisuća smještajnih jedinica koje nadgleda. “Svaki korak, od izgradnje skijališta do stvaranja uvjeta da ono postane najpoznatije na svijetu, rezultat je zajedničkih napora lokalaca i investitora. To se nije promijenilo ni danas”, govori. U želji da mi približi priču starog Courchevela, moj domaćin David E. predstavlja mi svoju susjedu, vremešnu Susy, koja je odrasla u kolibi na čijem se mjestu danas nalazi početak žičare.
Danas zdrava i vedra starica rado se prisjeća vremena kada su ovi brežuljci bili netaknuti. Kada je pitam hvata li je katkad nostalgija za dobrim starim vremenima, kada su pripadali samo njoj i njenim susjedima, gleda me u čudu. Jer lokalci Courchevela vjeruju da nostalgija za vremenima koja su prošla koči napredak, a otvorenost donosi prilike koje su im osigurale život u obilju. David E. premlad je da bi se sjećao drugačijeg Courchevela, ali primjer svog rodnog kraja nosi u srcu kamo god krene, kao podsjetnik da jedna velika investicija i obilje entuzijazma možda ne pokreće svijet, ali uspavana mjesta može pretvoriti u hit destinacije.