Sarah Paulson ima pune ruke posla: objasniti medijima zašto je u vezi s trideset godina starijom ženom, kolegicom iz glumačkog svijeta. Isto tako, ona medijima mora objasniti zašto nema djecu. Dapače, ispričati se na tome, proglasiti se “sebičnom osobom koja želi ostvarivati svoje snove”. Znači li to da su svi ljudi koji nisu htjeli imati djecu sebični? Dobar dio života provela sam kao “sebična osoba koja ne želi imati djecu” da bih tek u zrelim godinama shvatila da sam zapravo “nesebična osoba koja želi imati djecu”. Samo što se nikada nisam smatrala ni “sebičnom” ni “nesebičnom”. Koliko god mislili da gospodarimo svojim životom i slobodno odlučujemo o tome kako će on izgledati, istina je drukčija.
Dok brodimo tom “pučinom crnom”, rekao bi pjesnik, mnogo toga ne ovisi samo o nama. Sastojimo se iz razuma, ali i iz osjećaja. Zbog osjećaja činimo stvari koje se razumom ne daju objasniti. Pa ipak, medijima ćemo ih objasniti. U tom trenu svi pomalo zvuče poput Lady Di u znamenitom intervjuu Andrewu Mortonu: “Udala sam se za princa i bila sam jako sretna, ali bila sam jako nesretna i pet puta sam se pokušala ubiti”. Jer tako to bude s osjećajima. Velika sreća često je put u veliku nesreću, a velika nesreća eventualno može odvesti u manju nesreću. Starogrčka poslovica kaže da je svaka pobjeda začetak budućeg poraza.
Poraženi samim sobom i onim što nam se priviđa vlastitim odabirom, premda ni sami ne znamo kakve nas to sile bacaju životom - takvim uvidima trebala bi služiti umjetnost kada nije politički indoktrinirana - pokušavamo definirati vlastito ponašanje pred širom zajednicom ili barem pred našim vječito začuđenim susjedima. Bez obzira na činjenicu da u svačijem životu postoje brda iracionalnosti, planine neobjašnjivog i oceani čudnoga.
Nema “normalnih” ljudi, ma što građani o tome mislili. Postoje samo ljudi koji su nešto manje prašine pomeli pod tepihe, ali samo dok se bolje ne zagledamo pod njih. Baš zbog tih tepiha pod koje svi metemo tajne nitko se ne bi trebao čuditi ničemu. Sve dok odrasla osoba ne počini zločin, njezini intimni odabiri nikoga ne bi trebali posebno dirati, a još manje zgroziti.
Nakon horde starijih muškaraca u zagrljaju s mnogo mlađim ženama, zašto bi nas šokirala starija žena u zagrljaju s mlađom? Samo zato što o takvoj vezi još nismo uspjeli razviti stereotipe, kao u slučaju starijeg muškarca i mlađe žene: “ona je s njime samo radi novca”, kao da se u starijeg bogatog muškarca apsolutno nije moguće zaljubiti. Ili u stariju ženu, svejedno. Ključ intimnih života trebao bi biti u tome: savršeno je svejedno tko s kime liježe u krevet. Jedini odgovor na “zašto” jest - “zato”.
Mnogi to shvate tek kad im se i samima dogodi neka “neprihvatljiva” veza.
I koliko god je čovjek “društvena životinja”, kako kaže Aristotel, to “objašnjavanje društvu” postaje silno naporno. Stalno netko mora nešto objasniti široj zajednici koja ga je već odavno osudila. Jer ne znam koju bi drugu ulogu imalo društvo u životu pojedinca (ne govorim sad o edukaciji i pozitivnim primjerima) osim da ga osuđuje, umanjuje njegove vrline, uvećava njegove mane. Rijetko će kada društvo podržati pojedinca, a onda to može biti neki dosta opasan pojedinac, primjerice Hitler.
Društvo, to je ista ona nakupina ljudi koja zadovoljno grokće dok se vještica vozi na spaljivanje, dok se pogubljuje netko zato što je rekao da je Zemlja okrugla, dok se razapinje netko za koga se posumnja da je Bog, dok se kamenuje netko zato što je izabrao partnera istog spola ili je bio nevjeran. Društvo može biti opasno i krvožedno i razgovarati s njime preko medija često znači samo se ubaciti u jedne od njegovih brojnih ralja.
Jer ono je višeglava zvijer koja samo čeka da počne neki rat pa da se baci na svoju fantaziju, naime na ubijanje. Zato nema nekog razloga razgovarati s društvom preko medija, makar vam se čini da ćete ga preobratiti i učiniti ga tolerantnijim. Društvo ne voli promjene. Otprilike je isto od neolitika. I takvo će ostati.