SUMNJIVO LICE

KAKO NAM JE GENITIV DOŠAO GLAVE I KAKO JE NESTAJAO POSVOJNI PRIDJEV U HRVATA U jeziku se zbiva vrlo neobičan proces...

 

U ona vremena kojih se danas još malo tko sjeća u neprepravljenom obliku jedna se riječ iz posvojnog pridjeva redovito selila u genitiv. Pa se tako, recimo, Društvo hrvatskih književnika pretvaralo u Društvo književnika Hrvatske. O razlozima zbog kojih se to događalo, kao ni o razlozima zbog kojih će se nakon 1990. svaki genitiv vratiti u posvojni pridjev, i svaka će Hrvatska postati hrvatskom, malo tko se usuđivao misliti. Iz razloga jednog društveno-političkog i ideološkog oportuniteta nije se mislilo u ona doba, iz razloga drugog, jednako represivnog ideološkog i društveno-političkog oportuniteta o tome se ne misli danas.

U ona doba Hrvatska je, prema ustavnoj proklamaciji, bila domovinom dvaju svojih naroda - drugi je bio srpski narod u Hrvatskoj - i svih svojih građana. To je, vjerojatno, bio razlog zbog kojeg je posvojni pridjev hrvatski i gdje treba i gdje ne treba zamjenjivan Hrvatskom u genitivu. Logika je bila ova: ako društvo književnika obuhvaća i udružuje i srpske pisce iz Hrvatske, tada nije pogodno ni prigodno da se to društvo zove Društvom hrvatskih književnika. Naravno, takva logika je pogrešna, kao što je, skoro u pravilu, pogrešna svaka izvanjezična intervencija u jezik, pa je skoro i svejedno u ime koje i čije se ideje ona provodi. Represija nad jezikom, nad simbolima, riječima i značenjima, kad-tad će završiti u represiji nad živim ljudima. I zbilja, posvojni pridjev hrvatski došao je na zao glas. Čim bi nešto bilo hrvatsko - naročito u Bosni i Hercegovini - bivalo je sumnjivo. I nije malo onih koji su se pred djelatnicima Službe državne bezbjednosti (kako se u BiH, bez mogućnosti dublete: bezbjednosti-sigurnosti, nazivalo ono što se u Hrvatskoj zvalo Služba državne sigurnosti) našli u prigodi objašnjavati što im sad znači i zašto su u nekoj rečenici ili nekom govoru upotrijebili posvojni pridjev hrvatski.

Otpor prema jednoj običnoj riječi dijelom se, sasvim sigurno, ticao teškog i u javnosti neartikuliranog i neizrečenog sjećanja na Nezavisnu Državu Hrvatsku. Ono o čemu se nikad nije otvoreno govorilo, ono što zapravo nikad nije bilo izrečeno između Hrvata i Srba, čak ni kada su bili svjetonazorski i ideološki bliski, pritiskalo je kao potisnuta jezična podsvijest. U neka ranija vremena, prije Drugoga svjetskog rata, i još ranije, prije nego što su se južnoslavenski narodi ujedinili u zajedničku državu, hrvatski su Srbi, čak i kada su bili nacionalno vrlo samosvjesni Srbi, spremno i slobodno sebe obuhvaćali hrvatskim posvojnim pridjevom. Te im je bilo jasno ono što je savršeno usaglašeno s prirodom jezika i značenjem riječi: ako si srpski književnik iz Hrvatske, onda je prirodno da se osjećaš svojim na svom u Društvu hrvatskih književnika. U to je vrijeme moglo biti razumljivo i još nešto: ako si srpski književnik iz Hrvatske, onda si i hrvatski književnik. Što te, opet, ne čini ništa manje srpskim književnikom. Ali to je već nešto što se ne tiče jezične, nego se tiče kulturno-identitetske i civilizacijske logike.

S druge strane, ono što je poteklo iz traume izazvane genocidnim karakterom NDH - u kojoj se, u skladu s totalitarnom prirodom ove države, cjelokupna zbilja svodila i podvodila pod hrvatski posvojni pridjev, u sljedećem će koraku i u sljedećoj povijesnoj epizodi biti iskorišteno za nacionalistička prisezanja sa strane suparničke, srpske strane. Likvidacijom ili konstantnim sumnjičenjem posvojnog pridjeva hrvatskog Hrvati u Bosni i Hercegovini dovođeni su u nemoguću jezičnu i identitetsku situaciju. S jedne im je strane bilo dopušteno da budu to što jesu, a s druge strane su bili pod prismotrom oko posvojnog pridjeva. Koji pritom, da se još malo poigramo, nikako nije mogao biti preseljen u genitiv, jer je sve njihovo u genitivu bilo i moglo je biti samo bosanskohercegovačko. Jesu li Srbi u toj republici bili na jednak način lišeni svoga srpskog posvojnog pridjeva? Pa, baš i nisu. A u Hrvatskoj još i manje, jer je svekoliko hrvatsko otkliznuće u genitiv i provedeno iz suviška obzira i iz ideološke paranoje pred srpskim posvojnim pridjevom u Hrvatskoj.

Nakon rata hrvatski su se Srbi sve više pretvarali u Srbe u Hrvatskoj. Mogao je to biti, i valjda je bio, način njihovog samopotvrđivanja i identitarne izdvojenosti. Ali, kako jezik i nije moguće tek tako utjerati u suru i učiniti ga jednoznačnim, bilo je to i njihovo izdvajanje iz Hrvatske, pretvaranje u strani i nepripadajući element. Ono što ih je trebalo činiti svojima, na kraju ih je učinilo tuđima. Zanimljivo je, i tužno, danas ponegdje u srpskoj štampi, onoj izbjegličkoj, čitati kako ne postoje, niti su ikad postojali, nikakvi hrvatski Srbi, nego su postojali, pa su tokom Oluje protjerani, samo Srbi u Hrvatskoj.

O svemu sam ovom razmišljao, ali vam ne bih o tome pripovijedao, da se u posljednjih nekoliko godina u jeziku ne zbiva jedan vrlo neobičan proces: totalna likvidacija posvojnog pridjeva u korist genitiva! Samo što se sad više ne radi o nacionalnim i domovinskim imenima, nego o ličnim imenicama redom, o zemljama, gradovima i ljudima, o riječima koje se u hrvatskom jeziku pišu velikim počenim slovom, a onda i o riječima koje se pišu malim slovom. Pogledajte, recimo, naslove na naslovnicama naših tabloida. “Londonski sud odlučuje o izručenju Todorića Hrvatskoj!”, zvekeče ovamo. “Plenković o totalnom ratu Predsjednice i Jandrokovića”, tandrče onamo. I teško da ćete, zadubite li se u ta bespuća hrvatske neozbiljnosti, na hrvatskim web-portalima, ali i na štandovima trafika, među tradicionalnim hrvatskim novinama, naći živa čovjeka u posvojnom pridjevu. Nakon što je birvaktile sve hrvatsko izašlo na zao glas, danas nam se događa da su se kao u kakvom američkom horror filmu, usljed epidemije neke strašne bolesti, sve riječi iz jednog stanja premetnule u drugo stanje. Zatrudnile su s crnim đavlom opće nepismenosti. Ali zašto baš ovako i zašto su postradali baš posvojni pridjevi za račun i u korist genitiva?

Odgovor na ovo pitanje mogao bi biti dragocjen. Pomak ili defekt u jeziku, pogotovu onom pisanom, obično se tiče nekog defekta u živoj zbilji. Tako bi se o iskliznuću hrvatskog posvojnog pridjeva u genitiv Hrvatske mogle, a možda i trebale, pisati knjige. Ali dok je taj jezični događaj još i objašnjen i objašnjiv onome tko bi poželio o njemu misliti i istraživati ga, posvemašnje posrnuće posvojnih pridjeva djeluje zagonetno.

Najprije, nije riječ o nečemu što bi se najprije zbilo u govornom jeziku, pa bi se zatim, aktivnošću polupismene čeljadi, selilo u pisani i službeni jezik javnih glasila, kao što je to, recimo, bio slučaj s pojavom riječi ikad (ever) na kraju rečenice, koja se iz svakodnevnoga gradskog govora postupno prelila u novine, na radio i na televiziju. Genitiv tamo gdje bi trebao biti posvojni pridjev nešto je što se najprije pojavilo u pisanom tekstu i što još uvijek nije zavladalo govornim jezikom. Ljudi koji loše i rogobatno pišu, jer ne znaju kako se piše, još uvijek, barem na ovom primjeru, znaju kako se govori. Ili možda ne znaju, nego im je naprosto neizgovorivo reći da londonski sud odlučuje o izručenju Todorića, nego kažu, vođeni instinktom materinjeg jezika, da londonski sud odlučuje o Todorićevom izručenju.

Jedno vrijeme sam mislio da se radi o specifično hrvatskom defektu. Onda mi se sve češće i češće počelo događati da na istu zamjenu posvojnog pridjeva genitivom naiđem na sarajevskim web stranicama i u tamošnjim novinama, a zatim i na beogradskim portalima. Kada sam u naslovu iz beogradske Politike - tih, bez konkurencije najpismenijih dnevnih novina na ovim jezicima - otkrio genitiv tamo gdje bi trebao biti posvojni pridjev, shvatio sam da se epidemija proširila i da joj više ništa ne stoji na putu. Genitiv će nas satrati. Ili će nas, avaj, jezično ujediniti.

To mi nije pomoglo da otkrijem što je dovelo do ove pošasti, ali mi je nešto drugo na um palo: internet vodi k jezičnom objedinjavanju hrvatskoga, srpskog, bosanskog i crnogorskog jezika, jer se jezik, posve očekivano, prelijeva preko svojih rubova i zapljuskuje komšiluk. Jezični čistunci naravno vode računa o tome da izoliraju i istrijebe srpske riječi, ali se jezici, mimo njihove volje, ujedinjuju kroz iste tipove, modele i manifestacije nepismenosti. Čak i kada ljudi međusobno ne razgovaraju, postojanje interneta dovodi ih u neprestanu i svakodnevnu komunikaciju. Tako se jedan izvorni hrvatski defekt seli u Bosnu i Srbiju, odakle stižu neki drugi, tamošnji kvarovi i defekti. Nekad je bilo lakše, jer nije bilo načina da se mimo novina i televizije prenese jezična infekcija. A bilo je i više pismenih. Recimo, u javnim glasilima su u ta strašna nenarodna komunistička vremena radili isključivo pismeni ljudi.

Izdvajamo