OŠTRI REZOVI

Kako nam je Lora Vidović objasnila da smo zemlja koja mrzi

Zagreb, 230516.
Trg burze 6.
Lora Vidovic, pucka pravobraniteljica i opunomocenica Hrvatskog sabora za promicanje i zastitu ljudskih prava i sloboda utvrdjenih Ustavom RH.
Foto: / CROPIX
Darko Tomas / CROPIX

Lora Vidović

 

Možda i nije važno tko je bio prvi. To se lako ustanovi. Prvim, jer je bio važan, možemo proglasiti prvog hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana kada je na onom govoru sav sretan rekao da je zahvalan Bogu jer njegova žena nije ni Srpkinja ni Židovka. Nije rekao da je voli. Rekao je koga ne voli. Rugao se poslije Srbima koji su pobjegli u Oluji poželjevši im da ponesu prljave gaće. Zaboravio je kako su se Hrvati osjećali kada su napuštali svoje domove.

Time je opravdao i pokazao svima da Srbi nisu poput Hrvata te da nemaju što tražiti u ovoj zemlji. Možda je to bila prva hrvatska predsjednica kada je maknula bistu Josipa Broza Tita, antifašista zbog kojega ona može biti Hrvatica, zbog kojega je mogla sretna slušati himnu. Pokazala je kome nije mjesto ovdje i koje uspomene ne treba poštovati.

I sličnu je poruku poslala kada je, i Hrvatima, rekla da, ako im se ne sviđa, mogu otići, napustiti svoju domovinu. Otišli su. Ne zbog nje, ali su otišli. A biste i spomenici su micani i uništavani. Ako je mogla ona, bez stida, mogu i drugi, svi koji misle da se partizani i antifašisti nisu borili za hrvatsku stvar. I da nisu ginuli za njih i njihovu slobodu. Njih nekoliko tisuća, pretežno Dalmatinaca, poginulo je samo na Sutjesci, ali ih se Hrvatski sabor nikada ne sjeti. I nikada ne propusti obilježiti Bleiburg.

Naravno da, ako predsjednica skine jednu bistu, onda se mogu uništavati i druge biste, i spomenici. I naravno da ako predsjednica ne čuje ustaške pozdrave na stadionu, i ne kaže ništa o tome, tom prilikom, da onda ustaštvo ima legitimitet. Tada legitimitet dobivaju ustaške metode, protjerivanje, proglašavanje manje važnima, nejednakima, nebitnima. Takvima postaju i oni koje je poslala van, bilo kamo, jer su joj smetali svojom prisutnošću, zahtjevom da žive normalno, da imaju mogućnost i šansu biti sretni u Hrvatskoj. Ali smetali su, nije im bilo dovoljno samo to da imaju Hrvatsku; htjeli su imati dobru Hrvatsku.

A kada se jednom “našima” kaže da mogu ići, da ih nitko neće zaustavljati i da neće nedostajati predsjednici, onda ih mogu svi tjerati, ali mogu tjerati i druge, osobito one koji nisu naši. Onda je sasvim lako strancima priječiti ulazak. I ne samo priječiti, pokazivati im na grube načine da su neželjeni, premlaćivati ih, vrijeđati i pljačkati, tjerati ih poput lutalica jer nisu poput nas. A mi smo prije njih bili u istoj situaciji, kao i oni, i Hrvati su lutali i tražili pomoć, ali ih nisu mlatili palicama, policije ih nisu pljačkale niti im razbijale mobitele. Hrvatska policija to čini. Njoj su rekli da ljudi bez doma i domovine nisu ljudi.

Zato nije važno tko je bio onaj prvi koji se usudio prozvati druge zbog vjere i pripadnosti narodu. Nije važno ni tko je bio sljedeći, ni tko se sve priklonio tome da proziva, mrzi i protjeruje. Svi su pridonijeli da ova zemlja postane ružna, da bude zemlja o kojoj se govori s grimasom gađenja jer smo zemlja koja tolerira ustaštvo, i prezire sve drukčije. I to od prvih prideova do promjene definicije braka, prozivanja na satovima vjeronauka, zabranama cijepljenja.

Sve je to dio onih okvira u kojima raste i ustaštvo o kojem govori pučka pravobraniteljica Lora Vidović. Postali smo zemlja koja mrzi, nepoželjna i ružna. Ljudi koji mrze nikada neće biti sretni, jer će nakon jednih pronaći nove koji će im smetati i koje će trebati mrziti. Takva je i zemlja koju čine. Zato danas nije važno tko je bio prvi, ni tko se sve priključio mržnji. Važno je tko će prvi reći - ne. Učiniti da ova zemlja bude lijepa.

 

Izdvajamo