USPUTNE ZABILJEŠKE

Kako oživjeti mrtvog Krležu i pokazati da je  itekako razumljiv

Miroslav Krleža

Da biste se u to uvjerili i poželjeli ga čitati, dovoljno je pogledati predstavu u kojoj tekst izgovara glumac Ozren Grabarić

Razmišljam o Hrvatskoj, o našoj žalosnoj, nepismenoj, dragoj, zaostaloj, nesretnoj Hrvatskoj. Hrvatska zapravo je tiha, skromna, zapostavljena zemlja, u punoj bezimenosti sebe same tako nekako zaboravljena. Žalosna seljačka zemlja, čija inteligencija nema respekta ni spram čega što bi spadalo bilo u kom vidu pod pojam idejne ili bilo kakve duhovne vrijednosti. Arogantna, seljački gruba ta naša inteligencija je nepismeno bezobrazna spram svega što nije opipljivo, ona priznaje samo realne stvari: sudnice, dekrete, banke, crkve… u jednu riječ kotlove u kojima se nešto kotrlja, kobasica ili pasulj, parlament, mandat, stranačka karijera, novac! U tome svijetu ideal je biti bogat, jer to znači biti siguran da nećeš gladovati. Iz toga trajnog straha pred siromaštvom progovara strah kroz vjekove gladujućih pokoljenja.”

Nažalost, nisu ovo moje riječi. Napisao ih je Miroslav Krleža, a izgovorio glumac Ozren Grabrić neku večer u Glazbenom zavodu Zagrebu, desetljećima nakon što su napisane. Radi se o odličnom izboru iz raznih Krležinih objavljenih i neobjavljenih tekstova sve tamo od 1930. koje je odabrao Vlaho Bogišić. I kad to pogledate, rastuži vas činjenica da je od Krleže zapravo ostala samo ljuštura. Kako jedna mala kultura bez puno velikana riječi u svojoj prošlosti, može to sebi dopustiti?

Koliko god bio poznat, velik, slavljen itd., Krleža je mrtav pisac. Ubila ga je lektira. Čim neki pisac dospije na listu obavezne literature, gotov je s čitanjem. Pogotovo u osnovnoj školi. Čitaju ga u skraćenom i prepričanom obliku, što je u redu jer ga u tim, pa ni kasnijim godinama, uopće ne mogu razumjeti. Studenti kroatistike vjerojatno od Krleže čitaju samo ono što moraju. Doduše, ima o njemu i ozbiljnih studija, a država ga prigodno slavi i po njemu naziva institucije. Tu i tamo nacionalna kazališta prošeću Glembajeve po pozornici... ostalo je tišina i hladni mrak groba.

Krleža je naime zahtjevan pisac, veliki intelektualac i vrsni polemičar. Ali kao da ni danas ne znamo točno što bi s njim, s njegovim kritičnim stavovima i razmišljanjima, prije svega prezirom prema politici i malograđanima, nepismenima, ali i domaćim piscima i literaturnom korpusu, prema provincijskom duhu koji ovdje vlada. Kada se 1924. vratio iz Berlin, Zagreb mu je djelovao malen kao Koprivnica i trebalo mu je dva tjedna da dođe sebi od te spoznaje. “Tako se čovjek najbolje liječi od savršeno suvišne i potpuno neopravdane nostalgije za Panonskim Blatom.”

Lako je zamisliti ovog intelektualca kako stoji u slabo osvijetljenoj Ilici, glavnoj ulici glavnog grada male zemlje i, što je još daleko gore i sudbonosnije za njega, malog jezika. Teško mu je tu živjeti, ali nema kuda otići i tako gura dalje i piše, sve više usamljen i rezigniran.

Nezgodan je taj Krleža, velik ali nezgodan, njegovo naslijeđe je obimno i teško. Još ga u kazalištu i ima, ali ako taj opus utrpati u obrazovne programe tako da bude razumljiv? Kako ljudima približiti ne samo literarna djela nego i njegovu kritičku misao? Time se, izgleda nitko ne bavi pa se tako svodi na prežvakane sažetke i gura u pretinac s natpisom “dosadan”. Krležu, koji je sve samo ne dosadan. Kako dakle oživjeti mrtvog pisca?

Sudeći po odjeku ovog njegova “predavanja”, nekoliko je ljudi našlo pravi odgovor. Tajna ove predstave je u tome da je stavljen u ulogu komentatora aktualne situacije.

Da biste se u to uvjerili i poželjeli ga čitati dovoljno je pogledati predstavu. Jer tekst koji izgovara Ozren Grabarić začuđujuće je živ. Recimo, o vlasti: “Prestaje li čovjek biti “lojalan građanin”, ako za razliku od svoje vlasti, o raznim stvarima razmišlja logično, i da li je doista svrha glupih političkih konjunktura da se rugaju svemu i preziru sve što nije vlast, jer im je pomisao, da su se dočepale Vlasti, potpuno izobličila svaku sliku o bilo kakvim ljudskim vrijednostima.” Naravno da ovo publika može prepoznati kao govor o današnjici.

Postavljanje ovog monologa na scenu je pravi način za publici približiti i oživjeti mrtvog velikana i pokazati im da je itekako razumljiv. Još da je naći primjeren način na koji predavati Krležu (nemamo klasika na bacanje!), barem bi mu se ova kultura malo odužila. No istovremeno zastrašujuća je porazna činjenica da njegov tekst toliko korespondira s današnjim vremenom - i to nakon 90 proteklih godina, nekoliko ratova i političkih režima. Ipak, postoji neka razlika: ni književnost niti teatar nisu više važni kao u njegovo doba. Danas se Krleža ne bi obračunavao s kritičarima, jer ih nema. I bio bi jednako usamljen jer:

“Govoriti nekome ozbiljno da se danas radi zaista o ‘biti ili ne biti’ uzalud je, jer ova smjesa, ovaj fermenat od lopovluka i raznoraznih ciganija ne može pojmiti o čemu se zapravo radi… Gospoda brinu svoje male podmukle, sebeljubive brižice, ima li cigara, ima li vina ili paškog sira, po mogućnosti orada i pršuta.”

Nije se puno toga promijenilo, dragi Krleža, nije.

Izdvajamo