Jedne ugodne ljetne večeri oveće društvo okupilo se na terasi jednog zagrebačkog restorana kako bi ispratili ljeto i jedni druge u daleke inozemne domove. Sve je bilo kako treba: zanimljivi sugovornici, slastan roštilj i zabavne anegdote s ljetovanja obećavali su opuštenu večer uoči početka nove radne sezone koja će za mnoge teći bez predaha, do Božića.
Doista ne znam kako se u konverzaciju upleo Josip Broz Tito. U ljeto 2018., u središtu Zagreba, u društvu sastavljenom od intelektualaca i biznismena, stranaca i polustranaca čiji je govor već poprimio obilježja novih domovina, tu mu nije bilo mjesto.
Možda je sve krenulo šalom kojom sam željela nasmijati okupljene, mea culpa. U samo petnaest minuta naš stol se pretvorio najprije u odraslu verziju Parlaonice, potom u verbalno bojno polje puno buke i zajedljivih komentara. Ne moram vam prepričavati sadržaj jer vam je poznat, sigurna sam. Polovica stola u predsjedniku Jugoslavije vidjela je genijalca, druga polovica okrutnog diktatora.
Dok su dvije sukobljene strane opisivale svoje djetinjstvo, činilo se da su ih živjeli na dvije posve različite lokacije; u jednoj blagostanje, med i mlijeko, putovanja bez vize i visok standard života, u drugoj prazne police, nestašice kave i goriva, omalovažavajuća svlačenja na granicama u slučaju da se švercaju traperice ili kava, nestajanja i Goli otok.
Mojem francuskom suprugu bilo je nemoguće izvući zaključak jer se do završetka obroka konverzacija pretvorila u svađu, bez suvislih argumenata. Čitavu epizodu možda bih pripisala živahnom mentalitetu svojih sunarodnjaka da samo nekoliko dana kasnije, u londonskoj verziji roštiljaonice, jednom libanonskom restoranu u zapadnom dijelu grada, uz meze pune jogurta i peršina nisam doživjela sličnu epizodu.
Netko je bio dovoljno neoprezan da pohvali Donalda Trumpa, što se u društvu intelektualnih Britanaca ne čini, nikada, ni u kojem kontekstu. To nije dobro prošlo. Uskoro se čitavo društvo obrušilo na Amerikanca Lawrencea uvjeravajući ga da žive u opasnoj diktaturi. Kako je odmicalo vrijeme, povisivao se ton i besmislenost komentara koji su nemalo podsjećali na tvrdnju jedne gospođe nekoliko večeri ranije koja nas je uvjeravala da bi bez socijalizma Hrvati i danas bili nepismeni.
Zamorne rasprave koje su mi oduzele dvije večeri života, a da mi nisu ništa pružile, vjerojatno bih ignorirala da me tijekom našeg nedavnog druženja na njih nije upozorio Tony Blair.
Od svih aktualnih boljki svijeta bivši britanski premijer najviše strahuje od jedne: to nisu klimatske promjene ni Donald Trump, to nije Bliski istok ni Putin, već mi, svadljivci.
Naše rasprave za stolovima restorana i na stranicama Facebooka ugrožavaju demokraciju, tvrdi Blair.
“Duh demokracije je smisao za kompromis, slaganje i vjerovanje da je ono što nas spaja važnije od onoga što nas razdvaja. Ako se nađeš u situaciji u kojoj misliš da to nije istina i da drugi ljudi nisu samo ljudi s kojima se ne slažeš, nego ljudi čija stajališta smatraš potpuno nelegitimnima, to je opasno”, rekao je u razgovoru za ovaj list.
Kada smo postali tako čangrizavi, uvjereni da u svijetu vrijedi samo naša istina, da ne postoje nijanse, nego samo različitosti, da su oni koji misle drugačije s nekog drugog planeta?!
S jedne strane glasno zagovaramo vladavinu različitosti, eksperimentiranje sa spolovima, djecom i obitelji, jednakost, političku korektnost i toleranciju, a kada netko ne razmišlja poput nas, to negiramo kao inferiornu društvenu pojavu.
Nekidan sam čula jednu studenticu, koja se hvali svojim liberalizmom i globalnim pogledom na svijet, kako komentira da je svaki vjernik primitivac. Moju prijateljicu njezina trinaestogodišnja kći optužila je za homofobiju jer nije ozbiljno prihvatila njenu tvrdnju da je gay (još prošli tjedan bila je zaljubljena u dječaka koji valjda nije uzvratio simpatije) i već danima ne razgovara s njom, već joj se obraća ljutitim pismima.
Navikli na instant vijesti koje mare za naslove više nego za sadržaj, koje stvaraju mišljenje bez uvida u kontekst, postali smo verbalni agresori koji zaboravljaju da je više toga što nas spaja nego onog što nas razdvaja. Ta svi smo mi dobri ljudi koji želimo dobro za sebe i sve ljude svijeta, bez obzira na to što mislimo o aktualnim ili prošlim društvenim pojavama. I tako sam odlučila na neko vrijeme bojkotirati druženja. Nakon radnog dana ljepše se družiti s djecom ili čitati dobru knjigu.
No, London je neumoran i Alice je bila nepopustljiva u inzistiranju da dođem na njezin event za koji mi je sačuvala mjesto za stolom. Nad mojim bojkotom prevladala je želja da posjetim novi Annabel’s. I dobro je da je bilo tako. Najraskošniji klub na svijetu je spektakl ljepote u kojem svaki detalj slavi život. Našla sam se za stolom ukrašenim kristalom i baršunastim ružama s dvadesetak žena iz svijeta kozmetike.
Večer je protjecala u razgovoru o lijepim stvarima: kremama i putovanjima, lijepim mjestima i talentiranim ljudima. Kada sam na kraju izuzetno ugodne večeri komentirala jednoj novinarki Harper’s Bazaara da već dugo nisam svjedočila harmoničnijem druženju, rekla je: “Ljudi koji dan provode s fokusom na lijepe stvari ne mogu imati ljutite misli.”
Kako točno, pomislila sam i, umjesto druženja, odlučila na neko vrijeme bojkotirati sav ljutiti sadržaj koji malo daje, a obilno oduzima.
Kolumne i komentare Ane Muhar možete čitati i na ovoj POVEZNICI