BOARDING PASS

Kako sam u selu usred ničega našla sve što nisam tražila

    AUTOR:
  • OBJAVLJENO:
  • 27.08.2018. u 13:19

Nismo ni stigli u Chablis, a ja sam već počela planirati bijeg. Ipak, samo su dva dana bila potrebna da moja djeca postanu djeca u punom smislu riječi, a ja bolji čovjek koji kuha boeuf bourguignon

Negdje na pola puta između Lugana i Berna, u koloni koja se nesigurno vukla između alpskih tunela, donijela sam tri odluke. Više nikada neću voziti švicarskim autocestama, na kojima ograničenje brzine  rijetko prelazi 80 km/h. Više nikada neću putovati automobilom Europom s djecom. U kolovozu ni pod kojim izgovorom neću napuštati Jadransko more. Najteže od svega bilo je prihvatiti da je put u Burgundiju od početka bila moja ideja. Mogli smo ostati u Hrvatskoj do kraja kolovoza. No, dok sam sjedila na plaži čije se navike nisu promijenile od 1986. i prebirala po online razglednicama svojih prijatelja - Nađine iz Švedske, Isabelline s Islanda, Simonove iz Kanade, Alicine s Korzike - znala sam da je vrijeme učiniti nešto drukčije od ljeta.

Neilova pozivnica pojavila se u pravi čas: moj prijatelj novinar iz Londona unajmio je veliku kuću za ladanje u Burgundiji i skupini prijatelja poslao otvoreni poziv za kraj ljeta. Burgundija je nosila prizvuk svježih večeri i dobrog vina, slasne hrane i lijepog života kako to može samo la France profonde, duboka Francuska oslobođena klopki turizma. I tako, s kinderbetom na rasklapanje i sličnim rekvizitima otisnuli smo se na put: iz Dubrovnika na Kvarner, s Kvarnera u Zagreb, iz Zagreba u Milano, iz Milana u Chablis.

Nitko me nije upozorio da je seoska idila idilična samo na razglednicama i u romantičnim komedijama. U stvarnosti, sjeverna Burgundija je jedna dugačka cesta usred vinograda s ponekim crkvenim tornjem koji svaki put obećaje sadržaj, no nudi vrlo malo. Selo u koje su nas dovele Neilove upute zove se Champlost i osebujno je po jednom detalju: u njemu nema ničega.

Ono što ga je svojedobno vjerojatno činilo lijepim porušeno je još u 19. stoljeću, u ratu s Prusima. “Dobro došli usred ničega!” riječi su kojima nas je dočekao Neil. Isprva sam mislila da se cijelo kućanstvo okupilo ispred kuće kako bi nam iskazali gostoprimstvo, poslije sam shvatila da su se toliko dosađivali, da je naš dolazak bio događaj dana. I tako smo se našli na seoskom imanju usred Francuske, tri dječaka, tri djevojčice i devet odraslih, od kojih šest novinara, jedan odvjetnik, jedan vojnik i jedan bankar.

U spomenutom kućanstvu - tipičnom seoskom imanju za ovaj dio Francuske, s mnogo drvenih površina i stolova - odvijao se melting pot koji ne bi posramio ni najgorljivijeg eurofila: petero Engleza, jedan Škot, jedna Šveđanka, jedan Francuz, jedna Poljakinja i ja. Ideja je bila da ćemo zajedno obilaziti regiju, od čega smo odustali već prvi dan, shvativši da je prva veća zanimljivost Pariz, udaljen oko tri sata vožnje. Poznavajući ljude naše sorte čije su navike uronjene u preplavljenost sadržajem, bilo je pitanje vremena kada ćemo postati nemirni i raštrkati se po brzinski osmišljenim planovima B.

Svoj osobni skovala sam nakon dvadeset minuta boravka u Champlostu: posjet prijatelju u Saint Maximeu unatoč činjenici da bi to podrazumijevalo barem deset sati vožnje i kršenje pravila o vožnji Europom s djecom. No, dok smo se nećkali i razmjenjivali ljetne novosti, djeca su donijela odluku umjesto nas. U njihovu svijetu Champlost je bio obećani teritorij; dok smo ga mi doživljavali kroz nedostatak restorana i znamenitosti, oni su vidjeli samo ono što jest: prostrani vrt s voćnjacima, bazen na napuhavanje, drvenu kolibu i otvoreni prostor kojim se može skakati bez opomene roditelja.

I tako smo odlučili izdržati koji dan. Bilo je neobično sjediti satima bez ogledavanja; djeca na selu postaju neka nova bića koja ne trebaju pažnju, niti Peppu Pig, čak je i potreba za hranom i pićem upitna i rješava se ostavljanjem ostataka od ručka za stolom, koji bez prigovora strpaju u usta kako ne bi propustili niti trenutak avantura na drugom kraju dvorišta.

Mališani navikli na školske obaveze, pomno osmišljen izvanškolski program i dadilje, funkcionirali su sami za sebe. Šefica čitavog društva, sedmogodišnja Freya, javlja nam ako se odvija nešto dramatično (Beba plače, Jean i Harry se tuku, tobogan je mokar), dvije godine mlađa Edie pazi na jednogodišnjeg Davora, a trogodišnjaci Jean, Harry i Clara uvode dinamiku u kućanstvo.

Dječica u iskrenoj, predanoj igri na zraku jedan su od najljepših prizora i njihova radost uskoro je postala zarazna. Vrt je postao i naša baza; ondje smo ćaskali o životu, kušali Chablis, čitali knjige i novine otprije nekoliko dana. Nakon tri dana toliko smo se uljuljali u ritam života u Champlostu da smo funkcionirali poput komune: tko bi se toga jutra prvi probudio, odvezao bi se do najbliže pekare (sedam kilometara) po svježi kruh i kroasane.

Ostatak dana provodili bismo uz razgovor, knjige i društvenu igru Pictionary. Naši uobičajeni životi pripadali su nekom drugom svemiru: kolekcija iPhonea bila je toliko zanemarena da smo jedno jutro naišli na dva u travi, orošena i prazna, a veliki news junkieji tih su dana odlično funkcionirali bez dnevnih doza vijesti. U Champlostu vrijede drukčiji prioriteti: tko danas kuha na primjer, tko će paziti na djecu dok ostali drijemaju, kod kojeg se vinara ide u posjet.

U posljednjih tjedan dana imali smo samo jedan izlazak na ručak u restoran u Chablis, ali čitava nam se stvar učinila prenapornom pa smo jedva dočekali vratiti se našem idiličnom imanju, na radost djece. I tako, umjesto planirana četiri dana, ovdje smo već sedam. Umjesto odlaska danas, odlučili smo iskoristiti neradni ponedjeljak u Engleskoj i svi zajedno ostati do sutra. Phil i Olivia su se nećkali, ali planirani boeuf bourguignon koji večeras pripremam bio je dovoljan da promijene planove i karte za Eurostar.

Dok ovo pišem prati me žamor mališana. Vidim ih kroz prozor kako grade kulu od jabuka koje su pale s grana, kako se prskaju vodom i skrivaju u šator.

Osim vina, u Burgundiji nisam pronašla ništa što sam tražila. No, naišla sam na nešto neočekivano i vrednije od seoskih prizora s razglednica. Odmor na selu vratio mi je vjeru u iskonske ljudske vrijednosti: kad se ugase nepotrebna svjetla grada, resorta i poznatih okruženja, postajemo sjajni sugovornici, odlični kuhari, strpljivi slušatelji, zainteresirani čitatelji. Baš kao što naša djeca postaju djeca u punom smislu riječi, tako i mi postajemo bolji ljudi, u tišini Champlosta u dubokoj Burgundiji.

Kolumne i komentare Ane Muhar možete čitati i na ovoj POVEZNICI

Izdvajamo