Kad čuju da je netko posvojio dijete, čak i kad se dive plemenitoj gesti, ljudi na posvajanje ipak reagiraju sa zadrškom. Tko zna čije je dijete, kako posvojitelji mogu biti sigurni da će, ma kako ga dobro odgojili, dijete izrasti u dobrog čovjeka?
U nedavno prevedenom romanu “Godina pijetla”, nekoj vrsti stiliziranog dnevnika, suvremena češka spisateljica Tereza Boučkova piše upravo o tome, o teškoćama s kojima se sama susrela. Knjiga je, prema njezinim riječima, autobiografska. Naime, kako nisu mogli imati djece, ona i suprug posvojili su dva romska dječaka dok su bili još bebe u pelenama. Kako to ponekad biva, nakon par godina dobili su i biološkog sina. Tri su dječaka rasla zajedno u istoj kući, jeli su istu hranu, jednako su odgajani. Dok jednog dana, kad je najstariji dospio do puberteta, nešto nije pošlo po zlu. Dječak je počeo krasti, u početku na sitno, a kasnije je došlo do toga da je Tereza morala zaključavati sve, od novca do telefona i kompjutera. Krađa ne ide bez laži i uskoro, kad se i mlađi brat poveo za starijim, počeli su živjeti noćnu moru.
Krađe i laži bile su samo početak, slijedio je bijeg od škole i kuće, beskućništvo, drogiranje, zatvor... I podrugljivost sredine prema očajnim roditeljima. Potražili pomoć škole, socijalne službe i psihologa, no zapravo im nitko nije pomogao. Ispalo je da su i zakon i birokratska ravnodušnost na strani dječaka, ma kako se problematično oni ponašali. Njezina bolest, depresija, bračni problemi, poteškoće s poslom - sve su to bile tek popratne pojave problema s dječacima koji su, kako je autorica napisala, potvrdili sve predrasude o Ciganima (kako ih naziva).
Kad je objavljena 2008., ova provokativna i kontroverzna knjiga izazvala je brojne reakcije. Naglasniji su bili oni koji smatraju da je nije smjela objaviti jer je time povrijedila pravo svojih sinova na privatnost i bacila ružnu sliku na posvajanje. Čak je izravno optužena da je njezina knjiga utjecala na smanjenje posvajanja romske djece.
Neuspjeh odgoja posvojenog djeteta događa se i drugdje. Za razliku od čeških kulturnjaka iz više srednje klase, jedan par u Hrvatskoj, koji živi od rada na zemlji, također se odlučio na posvajanje. Nakon poduljeg čekanja zapao ih je dječačić koji je trebao krenuti u školu. Pristojan, bistar i umiljat poput mačića, uklopio se u malu provincijsku sredinu. Ništa u njegovu ponašanju nije slutilo na drastičnu promjenu koja je uslijedila tek nakon što je postao punoljetan. Postao je grub i bahat. Od laganja do odlazaka od kuće, od neposluha do iskazivanja otvorenog prezira prema roditeljima - osobine koje ranije nisu mogli ni naslutiti. Sve čemu su ga učili kao da je preko noći prestalo važiti. Ni ovdje se socijalna služba i psiholog nisu iskazali, uglavnom su slijegali ramenima i tješili ih da se to “često događa” kad postanu punoljetni. I ovdje je priča završila tako da je mladić otišao od kuće, s tim da ovaj put nije završila u knjizi.
Kao i u slučaju biološke djece, na jedan loš primjer postoje tisuće dobrih. Oko nas je mnoštvo djece za koju ni ne znamo da su posvojena jer se ni po čemu ne izdvajaju. Argument da biološka djeca također nisu garancija da neće biti problema u odgoju posve je točan. Činjenica je da ni kod njih jednaki uvjeti života, odgoj i socijalizacija ne daju iste rezultate. No, ipak nije svejedno je li dijete biološko ili posvojeno upravo zato što u slučaju vlastitog djeteta roditelji ne pitaju što bi bilo da je njihovo. Naime, ako nastanu problemi, kod posvojene djece već samo porijeklo postaje osnova za sumnju. Pa čak i ako se cijelog života, dok su ga hranili, uspavljivali i mijenjali mu pelene, nisu nikada pitali o tome.
Tema neuspjelog odgoja posvojene djece je teška i nepopularna, to više što se krivnja automatski pripisuje roditeljima. A njih, kako opisuje Boučkova, ne prestaje mučiti pitanje gdje su pogriješili i je li se to dogodilo zato što djeca nisu biološki njihova? Stoga je posve razumljivo da ih ovakva ponašanja, u Češkoj kao i u Hrvatskoj, tjeraju da se zamisle nad ulogom naslijeđenih osobina. Zanimljivo je napomenuti da treći, dakle biološki sin Tereze Boučkove, nije pokazao ni jedan od simptoma problematičnog ponašanja dvojice starije braće. Zbog toga, razumljivo, slučajevi neuspjelog odgoja navode na pitanje što sve utječe na formiranje osobe, koliki je, na primjer, utjecaj gena?
Pogotovo zato što se saznanja o tome neprestano proširuju. Tako neurobiolog Robert M. Sapolsky sa Stanforda u novoj knjizi “Behave: The Biology of Humans at Our Best and Worst” (Budi pristojan: biologija čovjeka u najboljem i najgorem izdanju) u kojoj sintetizira neurobiologiju s psihologijom i drugim društvenim znanostima, drži da se utjecaju gena predavalo previše značenja na račun, primjerice, hormona, emocija, odnosa s majkom, iskustva u djetinjstvu, socijalizacije, učenja, hrane, igre i još cijelog niza važnih faktora. No, te najnovije spoznaje roditeljima neće olakšati neuspjeh odgoja i osjećaj vlastitiog poraza...
“Godina pijetla” nije traktat protiv posvajanja. Zasluga Tereze Boučkove je da je otvoreno progovorila o neugodnoj temi, o predrasudama, vlastitoj nesigurnosti, o emocionalnoj cijeni koju plaćaju roditelji, kritizirajući oštro institucije koje su zamišljene da pomognu roditeljima, ali ispadaju beskorisne. Nikada ne možete biti sigurni, ni za posvojenu ni za biološku djecu, kakvi će ljudi postati. Možete samo pokušati pružiti im sigurnost, pažnju i mogućnost razvoja i nadati se da će sve “ispasti” najbolje.