Činjenica je da se pod krinkom javnog interesa u zdravstvu godinama gotovo isključivo skriva onaj osobni, najnižih strasti - moj džep mora biti pun! Zato su već tridesetak godina uzaludna nastojanja da se “proda” neki drugi razlog zbog kojeg je sustav otporan na bilo kakvu pozitivnu promjenu. Dapače, baš uvijek kad netko od “silnika” najavi možebitnu i najmanju reformu, građani strepe jer znaju da loše uvijek može biti gore, odnosno da to neće biti u njihovu interesu.
Istim stazama ide i aktualni ministar pa je u dosad trogodišnjem mandatu jedino dodatno rasklimao “stolicu” primarne zdravstvene zaštite (PZZ) koju je dodatno zaključao za stvarno liječenje pa pacijenti čak i za grlobolju ili uhobolju pohode hitne bolničke prijeme. Nije onda ni čudno da u Hrvatskoj i dalje egzistiraju 63 bolnice koje uvelike glume “opću praksu”, a za to im treba i više kreveta nego što je očekivano u modernoj medicini.
Ne pomaže ni činjenica da je stanovnika u državi sve manje, da se epidemiologija bolesti promijenila, da je medicina dovoljno napredovala da se veći dio bolničkih liječenja obavlja u jednodnevnoj bolnici, da je dio nekad bolničkih terapija danas “kućni”... Dakako, onda treba i više liječnika koji sa svim tim “opće praktičnim problemima” na kraj izlaze jedino s prekovremenim satima.
Umjesto sinergije primarne i bolničke zaštite, ne bi li se postigao optimum liječenja, u Hrvatskoj su na djelu “rakova djeca” i njihovi interesi. Naime, ministar je PZZ dodatno uputio u sistem koliko para, toliko muzike ili “linearnu” privatizaciju, što nedvojbeno samo povećava nedostupnost zdravlja, osobito u depriviranim područjima. Istodobno, bolnice, uz to što prečesto rješavaju zdravstvenu “pučku školu”, sve više postaju “javno-privatno partnerstvo” liječnicima s privatnim biznisom, za što dijelom koriste bolničke resurse zvali se oni potrošni materijal ili pacijenti. Reklo bi se - ima li ministra u avionu?