Dio desnih glasača i dalje zaneseno vjeruje da su izbori između pojedinih predsjedničkih kandidata koji se predstavljaju kao desnica uistinu odabir između vrijednosti za koje se oni kao građani privatno, intimno zauzimaju. Od, recimo, stajališta prema začeću, interpretacijama pojedinosti iz hrvatske povijesti, odnosu prema obitelji, ratu, vjeri, manjima, pogledima na ljudske slobode, stavovima u vezi s migracijama stanovništva i drugim stvarima.
Ta prvorazredna zabluda nije naravno ekskluzivitet desnog biračkog tijela; postoje i na ljevici glasači koji i dalje doista iskreno, dječje vjeruju kako se na primjer danas isplati glasati za Zorana Milanovića, ili jučer za Ivu Josipovića, jer su oni, tobože, mediji, pronositelji, prije svega požrtvovni garanti vrijednosti koje se pretpostavljaju kao svjetonazor građanske, liberalne Hrvatske.
Na nadolazećim predsjedničkim izborima međutim bit će nikad manji izbor u odnosu upravo na te, svjetonazorske i vrijednosne poglede većine građana, pozicionirali oni sebe više na desnu ili na lijevu stranu političkog spektra; o takozvanom centru da i ne govorimo.
Ovi će izbori zato biti, više nego ijedni do sada, primitivna bitka za zauzimanje najisplativijega političkog prostora (onog od desnog centra prema desnici) i za kontroliranje i nakon svega najmoćnije političke organizacije, HDZ-a.
Ništa puno više od toga.
Utoliko će svi koji će se boriti za ostatak birača, uključujući i Milanovića koji prema anketama ima respektabilnu startnu podršku, ipak vjerojatno ostati statisti u toj velikoj političkoj predstavi.
Jedino u kontekstu bitke na desnici i borbe za HDZ može se promatrati i tumačiti ovogodišnja predsjednička utrka: upravo u tom okviru dobivaju sav smisao i prognoze ishoda, i istupi pojedinih kandidata, i narativ njihovih suportera, i posljedične reakcije na sve te govorancije, kao i spinovi koji ih slijede, kao što su recimo potenciranje priče o zabrani Škorinih koncerata u HDZ-ovim općinama ili pak inzistiranje na razgovoru o predsjedničinu povišenom raspoloženju na kninskoj tvrđavi.
Protagonisti u predsjedničkoj utrci sve su manje autentični političari i lideri, a sve više naturščici, slabi glumci s neuvjerljivim ulogama nositelja stavova i programa. Što je lošija gluma, to su snažnija afektiranja, a aktualna predsjednica tu je zasad otišla najdublje. Međutim, glume i zamagljivanja ima na svim stranama.
Zato će i ovaj put grubo nasjesti tko god povjeruje da se, na primjer, u dilemi Škoro ili Grabar-Kitarović krije rješenje pozicije bilo koje ideološke, svjetonazorske skupine građana. Ili da će se ovisno o izboru između Škore ili današnje predsjednice dio glasača koji naginje više desno sljedećih godina osjećati bolje, povlaštenije u društvu. Ili da u izboru između ovo dvoje baš oni, građani rješavaju išta bitno za sebe i svoje obitelji. Izbor Škoro ili Kolinda je prije svega, ili čak isključivo, okršaj interesnih blokova koji kontroliraju ili bi željeli kontrolirati HDZ i pozicije utjecaja koje s HDZ-om dolaze.
Zato ni uspjeh ovo dvoje kandidata u suštini ne ovisi toliko o raspoloženju građana koje se stalno prati i anketira, koliko o snazi blokova koji će biti upregnuti u njihovu izbornu propagandu i o kvaliteti političkog inženjeringa. Na primjeru propasti HDZ-ova predsjedničkog kandidata Andrije Hebranga dobro se vidi kako sve HDZ može utjecati na ishod izborne utrke. Stranka koja nije željela Hebranga, ali ga je kandidirala, dobro se potrudila da podupre “spontano” isticanje cijelog niza srodnih kandidatura (od Vidoševića, preko Primorca, Jurčevića do Škare-Ožbolt...). Sve se to organiziralo kako bi se do minimuma smanjili izgledi da Hebrang doista dobije izbore.
Tako i ovaj put. Uspjeh Kolinde Grabar-Kitarović najmanje ovisi o kvaliteti njene glume i količini preglumljivanja, a daleko više o tome hoće li se interesno klatno HDZ-a u kritičnom trenutku prebaciti tako da će im njena pobjeda trebati ili smetati. Rezultat uopće nije u predsjedničinim rukama, kao što uostalom nije bio ni kod prve pobjede, kad je, nemojmo to tako brzo zaboraviti, jednako afektirala i zvučala slično neautentično, s pričama o vrećicama hrane koje navodno ostavlja kod kontejnera i Hrvatskoj koja će pod njenim vodstvom postati najbogatija država na svijetu.
I tada i danas njen uspjeh je u rukama HDZ-a, ali HDZ-a u najširem smislu, ne dakle ni isključivo, čak ni pretežno u rukama Andreja Plenkovića. Predsjedničin rezultat gotovo uopće ne ovisi toliko o njezinim mogućim novim pogreškama u kampanji, koliko o odnosima u ratu za HDZ koji će se zahuktati taman u vrijeme ili neposredno nakon predsjedničkih izbora.
Nije pitanje zaslužuje li ona drugi mandat nego vrijedi li u ratu za HDZ više njezin poraz ili njezina pobjeda.
Predizborna kampanja za predsjedničke izbore, kako se već sada jasno vidi, zapravo je specijalni rat u HDZ-u.
I iznenadno iskakivanje Ante Đapića kao tobože pravog kandidata na desnici, i neočekivani predsjedničin intervju u nišnom glasilu dijela desnice, i njezino potenciranje političke povezanosti s vukovarskim gradonačelnikom Penavom, i magla oko Škorinih otkazanih koncerata, pa i sav taj kičasti šušur u Kninu, sve je to samo dio tog specijalnog rata u kojem se dio građana pogrešno, naivno osjeća uključenima i zainteresiranima, a zapravo su sporedni, zavarani i nebitni.
Kandidati s desnice uopće ne komuniciraju s građanima. Oni komuniciraju međusobno.
Na predsjedničkim izborima krajem godine postavljaju se, dakle, temelji za HDZ u sljedećih pet-šest godina. Netko će u tim teškim, rovovskim sukobima profitirati slučajnim, kolateralnim osvajanjem predsjedničkog mandata.
No to će biti sporedni dobitak.