Uspjeh Mislava Kolakušića na izborima za zastupnike u Europskom parlamentu nije nikakav fenomen niti nešto što već nismo vidjeli. Nagledali smo se okretanja birača kandidatima koji su obećavali velike promjene preko noći. Prvi takav javio se još na predsjedničkim izborima 2005. godine u liku američkog poduzetnika Borisa Mikšića i osvojio 400.000 glasova.
Tek nakon što su mu dali glas, birači su se pitali tko je taj poduzetnik Mikšić pa shvatili da im ne donosi nikakve promjene i već na idućim izborima mu okrenuli palac dolje. Slično je sa sucem Kolakušićem, čija je lista na ovim izborima osvojila čak 7,8 posto glasova i osigurala mu odlazak u Bruxelles. Tek sada, kad su izbori zaključeni, a glasovi prebrojani, a Kolakušić govori o daljnjim političkim akcijama, njegovi birači shvaćaju kome su zapravo dali glas.
Ljudi su u Kolakušiću vidjeli čovjeka koji dolazi iz sudstva i iznutra progovara o poroznosti i korumpiranosti toga sustava. Povjerovali su da želi, zna i može satrati korupciju. No, već je jutro nakon izborne noći Kolakušićevoj bajci o poštenom društvu dalo novi ton. Kočija se pretvorila u bundevu, konji u miševe, a priča o antikorupciji u želju za koncentracijom vlasti i moći. Prvo što je Kolakušić poručio bilo je da ide u utrku za predsjednika države, a kad osvoji Pantovčak, onda će Banske dvore, te istodobno biti premijer, ministar pravosuđa i policije.
Uz to su se otvorile i ozbiljne sumnje da je Kolakušić muljao u kampanji, da mu izborni stožer nije bio na adresi koju je prijavio DIP-u, a da je njegova udruga Antikorupcija najvjerojatnije poslužila kao paravan iza kojega su se sakrili stvarni financijeri kampanje. No, to su stvari koje DIP tek treba provjeriti.
Kolakušiću ostaje kapital od gotovo 69.000 glasova i fantastično plaćeno mjesto zastupnika u Europskom parlamentu. No, glavno pitanje na koje nikada nitko neće odgovoriti glasi bi li građani sucu Kolakušiću dali povjerenje i poslali ga u Bruxelles da su ranije o njemu kao sucu imali realnu sliku.
Predsjednik Trgovačkog suda u Zagrebu, gdje je Kolakušić do jučer sudio, tek je početkom ove godine, kada je bilo jasno da će Kolakušić u kampanju za Europski parlament, počeo govoriti o njegovim radnim navikama i rezultatima. Nedavno smo saznali da je Kolakušić krenuo u kampanju s 290 predmeta u ladicama na kojima nije održao ni jedno jedino ročište. Prekinuo je rad i na ovršnim predmetima tako što se obratio Europskom sudu s primjedbom da ovrhe rade bilježnici, pri čemu je unaprijed bilo jasno kako će odgovoriti.
Istodobno je Kolakušić na sva usta prozivao sudstvo i predsjednike sudova, prije svega svog, za manipulacije pri dodjeli predmeta i korupciju. Predsjednik Trgovačkog suda nije ništa poduzimao do izbora kako Kolakušiću ne bi dao povoda da se prikaže žrtvom.
Problem je, međutim, što sudstvo zadnjih pet godina, a i dulje, ima debelih razloga pozabaviti se Kolakušićevim (ne)radom. Još dok je radio na Upravnom sudu, bilo je otvoreno pitanje njegove učinkovitosti, a postalo je nedvojbeno da se neće pretrgnuti od posla kad je prešao na Trgovački sud. Mediji su još 2013. godine počeli propitivati radne navike suca Kolakušića i iznositi podatke o spisima na kojima ne radi. No, nitko se drugi nije time bavio. Kolakušić je mirno izbjegavao spise i primao plaću, te tužio medije koji su propitivali njegov rad.
Poanta je, međutim, što Kolakušić nije izoliran slučaj. U pravosuđu se sve mete pod tepih i nikoga se ne dira ako nije baš nužno. Podosta je kolakušića u sudačkim redovima, samo što nemaju političke ambicije.