Dakle, ipak se dogodilo.
Unatoč upozorenjima mainstream medija, u Zagrebu je – legalno i bez reakcija države – obavljena glorifikacija jasenovačkog zapovjednika Vjekoslava Maksa Luburića. Baš kako su najavili, redakcija Hrvatskog slova u subotu je predstavila knjigu Vlade Vladića “o životu i djelu generala Drinjanina i hrvatskog viteza”, a sve se dogodilo u njihovim prostorijama, koje su smještene u podnožju Nacionalne i sveučilišne knjižnice. Kao da se radi o običnoj književnoj večeri, protekla je i ova, priređena u čast patološkog ustaškog ubojice, koji je ostavljao tragove smrti od Jasenovca do Drine, i od Sarajeva do Podravine. Sasvim je logično da je predstavljanju knjige o liku poput Luburića prisustvovao Dario Kordić, osuđen za ratne zločine u Ahmićima.
Ukratko, dvadeset i četiri sata nakon što su u središtu Zagreba napadnuti saborski zastupnici SDSS-a Milorad Pupovac i Boris Milošević, dva kilometra dalje javno se promovira knjiga o krvoloku koji je bio idejni začetnik i tvorac Jasenovca, u koji je često dolazio, nadzirao rad i osobno ubijao zatočenike. Sve se dogodilo u glavnom gradu države čiji se Ustav poziva na antifašizam, a kazneno zakonodavstvo sankcionira širenje mržnje i zločinačkih ideologija.
A opet – kao što je nekidan napisao Jurica Pavičić – Hrvatska se pretvorila u zemlju u kojoj je nenormalno postalo normalno i sve je dopušteno. Prije desetak dana posmrtni ostaci 55 civila, vojnika domobranske i ustaške vojske koji su pronađeni i ekshumirani na devet mjesta u općinama Plitvičkim jezerima i Rakovici, pokopani su uz vojne počasti, a na pokopu je bio i ministar branitelja Tomo Medved, kao i izaslanica hrvatske predsjednice Silvana Oruč Ivoš.
Ministarstvo hrvatskih branitelja je 2017. Društvu za istraživanje trostrukog logora Jasenovac dodijelilo 50.000 kuna za arhivska istraživanja, iako se radi o revizionistima, koji tvrde da je jasenovački logor bilo odmorište za Srbe, Židove, Rome i sve koji se nisu sviđali ustašama. Koliko smo kao društvo postali imuni na zlo, pokazuje to da više nitko ne podsjeća na natpise “Za dom spremni”, koji legalno stoje u mnogim mjestima.
Napokon, nije li omiljeni pjevač nogometne reprezentacije M. P. Thompson nekada snimljen kako pjeva “Jasenovac i Gradiška Stara,/to je kuća Maksovih mesara”, a izbornika Zlatka Dalića grozno nervira kada pola Hrvatske protestira jer takvi likovi pjevaju na Trgu bana Jelačića? “Maksovi mesari” su - ako netko nije upućen - nekadašnji Luburićevi zaposlenici.
Uostalom, u siječnju 2017. sud u Splitu je u ime slobode javne riječi presudio u korist Luke Prcele, priora dominikanskog samostana u Splitu, koji je bio optužen jer je veličao NDH i Antu Pavelića na misi koju je prenosio HTV i trivijalizirao zločine počinjene za vrijeme ustaškog režima. Sumnjam da je itko doživio infarkt od iznenađenja kada je objavljeno da će knjiga o “Luburićevom životu i djelu”, biti predstavljena i u samostanu splitskih dominikanaca. Mogu se za zločine činjenja i propusta ispričavati i rimski Papa i biskupi Njemačke, Čilea, Irske, ali u Hrvatskoj će veliki dio vodećih predstavnika klera, braniti zločinačku NDH i relativizirati ustaška zlodjela.
Međutim, puno je gore nedjelovanje države, čiji službeni izaslanici, postupcima i istupima daju legitimitet onima koji promoviraju zlo koje simbolizira Maks Luburić.