Sjećate li se još uvijek svoje prve učiteljice i njenog imena i lica? Pretpostavljam da se većina više ne sjeća, ali ja sam moju dobro zapamtila iako je od tog vremena prošlo zaista puno, puno vremena.
Zapamtila sam je zato što je Gordana Šinković iz zadarske škole na Voštarnici odmah razumjela da najviše volim čitati. Poticala me, donosila mi knjige, upućivala na to što bi me moglo zanimati. Kasnije, u petom razredu škole “Nenad Ravlić “ u Splitu nastavnica hrvatskog jezika Lasta Prijatelj bila je prva osoba koja me ohrabrila da pišem. Obje su bile mlade, strpljive i nisu podizale glas. I obje su imale onu jako dragocjenu osobinu: znale su pohvaliti, ali i kritizirati tako da mi ni njihova kritika nije teško pala.
Moji roditelji bili su od onih koji se ne bave djecom, njihovim interesima i sklonostima. Bilo im je dovoljno da dobro učim, u školu su rijetko odlazili i najviše ih je brinulo da će mi se od tolikog čitanja pokvariti oči. Ali moja su učiteljica i nastavnica prepoznale moj interes i usmjerile me k studiju književnosti. Vjerojatno bez njihove podrške ne bih bila krenula istim putem.
Već neko vrijeme puna su nam usta učiteljica i nastavnica. Zašto koristim ženski rod? Jer statistika kaže da u Hrvatskoj žene čine 78 posto osnovnoškolskih učitelja i 67 posto srednjoškolskih nastavnika. No znamo li koliko su važni? Učitelji, nastavnici i profesori, bez obzira na spol, u mojoj su generaciji bili ugledna profesija, roditelji su držali do njihovog mišljenja, a škola je bila sve prije nego dnevni boravak u kojem su se razmažena djeca ponašala kako im padne na pamet. O pristojnosti i poštovanju ovisila je ocjena iz vladanja, koja se uzimala ozbiljno. U školu se išlo bez pogovora, osim kad je u pitanju bila bolest.
Danas je ova profesija izgubila nekadašnji društveni ugled i osiromašila. Ostavimo na trenutak po strani opće okolnosti u kojima se to dogodilo, razloge štrajka nastavnika kao i bahatost vlade koja ih tretira kako ni oni ni nitko drugi ne zaslužuje. Ostavimo i pitanje zašto se nikada nisu pobunili protiv ideologizacije predmeta, protiv uvođenja religijskog svjetonazora i u sekularne predmete, izbacivanja pisaca iz lektire - zašto tada nisu masovno izlazili na ulice? Ako maturanti masovno padaju na maturi, ako ne rješavaju dobro Pisa testove, onda nešto ne valja ni s obrazovanjem, ali bogme ni s nastavom.
O nužnosti obrazovne reforme već je glupo govoriti, kao i o nagrađivanju prema radu, jer i među njima postoje razlike, koje treba vrednovati. Ali ništa od toga nije tema. Jer, kako se učiteljski štrajk širi - akumulirajući kao gromobran brojna nezadovoljstva ovoga društva - sve više blijedi ono najvažnije. Gubi se perspektiva i razlozi zbog čega je njihov posao tako neizmjerno važan. Dakle, nije riječ o tome kako žive niti koliko zarađuju, koliko su obrazovani u odnosu na EU prosjek slično, nego da ih doživljavamo kao neku sporednu kategoriju, gubitnike koji rade težak posao za jadne novce, prezira vrijedne jer nisu našli ništa bolje, ljude koji gnjave djecu glupim bubanjem i još se usuđuju nešto reći o njihovom agresivnom ponašanju ili nekome dati lošu ocjenu.
Škola je mjesto socijalizacije, druženja, učenja pravila društvenog života, vrijednosti i radnih navika. Stoga je nastavnička profesija važna, ne samo za obrazovanje, nego za odgoj. Netko treba unijeti reda u kaos u dječjim glavama. Njihovi roditelji u vrlom novom svijetu nemaju vremena ni za sebe pa im odgoj nije prva briga.
Uostalom, dijete dnevno provede više vremena u razredu s učiteljicom nego s njima. I to u interakciji, u komunikaciji ma kako razred bio pretrpan, a ne pred televizijom ili igrajući igrice čak i za večerom. Učiteljica ima priliku dobro upoznati vaše dijete i steći uvid u njegove karakterne osobine koje možda vama izmiču. Roditelji često ni sami ne znaju jesu li im djeca sklonija računanju ili čitanju, što ih najviše veseli, a što ih muči. Kakvi su u socijalnim kontaktima, jesu li nasilni ili arogantni, možda stidljivi? Ma kako se trudili, roditelji često imaju osjećaj da im dijete izmiče kontroli jer se ne stignu njime baviti. Dobra učiteljica posvećena svom poslu je osoba koje bi i djetetu i roditelju mogla olakšati život. A ponekad je poput druge mame.
To je već samo po sebi dovoljno da se i roditelji i vlada, a i društvo u cjelini, odnosi prema njima s uvažavanjem. Nije svejedno koliko su plaćeni, jesu li nezadovoljni niti kakav ugled uživaju. Jedno je sigurno, danas je njihova profesija spala na najniže grane s obzirom na to koliko društvo ulaže i kako je vrednuje. Ili kako je jedan štrajkaš to opisao: “Teško je preživjeti nemir koji proizlazi iz činjenice da se osjećamo kao drugorazredni građani, koji radimo drugorazredan posao, a drugorazredan sam zbog toga što sam učitelj...”.
Taj je posao neopisivo važan - djeci, roditeljima, društvu. Zato, ako ga obezvrjeđujemo, činimo to na vlastitu sramotu i štetu svoje djece.