Susjed je rekao kako me zacijelo on probudio urlajući dok sam priznavao da sam razbio čelo pri padu u pokušaju trčanja zamotan u posteljinu. Sanja je rekla da će ona otići u ambulantu jer ima neke pacijente koje bi mogla operirati, mačke i pse, jedna je žena izašla s termosicom kave i privukla svu pozornost, a nametnulo se i pitanje gdje li su oni komadi nabavili šminkerske crne maske. Ona glumica izašla je maskirana u običnu ženu bez šminke, sasvim običnu. Jedan je umorni otac nosio petogodišnju djevojčicu u zagrljaju, pokušavajući joj omogućiti da spava na njegovu ramenu.
Liječnica iz susjedstva odvezla se nekamo zabrinutog lica, vjerojatno na posao. Po Zokija su došle crne limuzine s rotirkama jer je on predsjednik države, a dvije su prodavačice u pekarnici urlale istodobno razgovarajući mobitelom i prodajući kruh. - Kakvi kroasani, kakva kava, uzmite kruh, sada su na televiziji javili da dolazi najjači potres, točno u pola devet - vikala je na mene žena sa slomom živaca. Imao sam sedam minuta do tog potresa, dovoljno da vani podijelimo kavu, kroasane i zapalimo cigaretu. Dan poslije gđa Markotić nas je pohvalila, rekla da smo bili za pet i svima nam je bilo nekako ljepše i lakše. Pa da. Liječnici ipak znaju, oni su ljudi koji s ispitima nauče odmaknuti emocije što je dalje moguće i govoriti samo potrebne stvari. Ne trude se biti pametniji od situacije, svjesni su da, ako to itko ima, oni prvi imaju pravo uspostavljati autoritet na temelju svojeg znanja. Osim Zvonimira Šostara. Kad je Vili Beroš neki dan rekao da kao liječnik i ministar više ne moli i ne apelira, nego zahtijeva odgovorno ponašanje, bilo je valjda i zadnjem krelcu u jasno da s koronavirusom nema popravnog ispita. Nama je, ustvari, bilo sve super. Nismo vidjeli trudnice ni majke s tek rođenim bebama, nismo sudjelovali u prenošenju inkubatora, nijedna se zgrada ni pročelje nisu urušili pred nama i jedino čime smo raspolagali bila je unezvijerenost i strah.
I onda čovjek učini glupost. Na internetu vidi tekst o provođenju testiranja u “Andrijia Štamparu”. I bude fasciniran načinom na koji je sve organizirano, još više idealizira liječnike koji se stvarno kockaju i ne pitaju za sebe, vidi ljude koji nose zaštitna odijela, organiziraju si posao tako da su na smjenu na rizičnim odjelima Zavoda i shvati da pojavljivanje odgovornih s maskama na licu u javnosti služi kao dodatno upozorenje. Dok ne pogleda posljednju fotografiju na kojoj vidi liječnika Zvonimira Šostara, ravnatelja Zavoda, kako bez maske na licu stoji između dvije kolegice i gleda u računalo na stolu jedne od njih. Njegove su ruke, kolegijalno, na njihovim leđima. Od četiri osobe na fotografiji, dvije nose masku, a dvije ne. Šostar je jedna od onih koje ju ne nose. Možda mu nije potrebna, možda je to uobičajen fizički kontakt, da se u ustanovi koja trenutno obavlja najvažnija testiranja u zemlji može hodati po nekim dijelovima bez zaštitnih maski, a ja sam, točno i samo u ovom trenutku, paranoični histerik koji se zalaže za diktaturu i smanjenje ljudskih sloboda, ali jako neuvjerljivo bude kada on kaže da drži sve pod kontrolom. Ne drži sebe, barem ne za potrebe fotografiranja u javnosti. Ne, nije isto kao ona ekipa koja tulumari u Daruvarskim toplicama, ali je identično primjeru prenošenja koronavirusa kao na GIF-u koji je jučer medijima podijelio ministar Beroš. Paziti na druge, ne glumiti hrabrost njihovim životima.