Dijana Pleština udala se za Ivicu Račana na Staru godinu 1993., no u Hrvatsku se doselila tek 2001. U međuvremenu, općili su na daljinu, a ona je povremeno dolazila u Zagreb. Predavala je tada u Ohiu, na malom, bezveznom, misionarskom koledžu Wooster i stanovala u drvenoj kućici koju je poslije prodala za oko sto tisuća dolara (tada si u Zagrebu mogao za tu lovu kupiti 35 kvadrata).
Kad je prispjela u Zagreb, valjalo je hitno naći smještaj za novi, ne baš mladi par (on 57, ona 51). Ivica je ranije živio u prostranom, ali neuglednom stanu s prethodnom, drugom ženom. Partija se pokazala na visini izazova - prodali su hitno vilu SDP-a na Bledu (Goranu Radmanu), a Slovenci, postkomunisti koji su ondje bili na vlasti, nisu pravili zapreke. Zatim su se partijski rizničar Ivan Leko i gradski logističar Kikaš nekako snašli i ubrzo se Račan s novom drugaricom uselio u novi stan na Trešnjevci. Dalje je sve o njihovoj romansi poznato… Budući da je Ivica postao premijer, morali su i nju nekako profesionalno pozicionirati. Tako je 2002. postavljena za članicu Upravnog odbora Hrvatske udruge žrtava mina, a zatim je ušla u Upravni odbor Međunarodne zaklade za humanitarno razminiranje (ITF) u Ljubljani (jer valjda u Sloveniji ima puno zaostalih mina). Tim kanalom stigla je većina američkog novca za razminiranje Balkana.
Kad je na vlast došao Sanader, on je Pleštinu ostavio na miru - ali ju je novi šef u vanjskim poslovima, Jandroković, navodno mobingirao, pa se povukla 2010. Izjavila je da joj nisu dali da posao obavlja kako treba. Neprijateljski raspoloženi kolege optuživali su je pak da je često nesabrana. Pošto je došao na vlast, Zoki Milanović je tome usprkos odmah postavlja za ravnateljicu Državne uprave za razminiranje. S tog mjesta sad se povukla napunivši 66 godina, ali je ostala predsjednica Upravnoga vijeća Hrvatskog centra za razminiranje.
Kad rezimira trinaestogodišnju bračnu vezu s Ivicom Račanom, šest godina zajedničkog života i ukupno 15 godina provedenih u Hrvatskoj, ne smije biti nezadovoljna - ranije se nije udavala, nije imala prominentnu karijeru, a materijalno je bila ako ne na rubu egzistencije, a ono u sasvim čednim okolnostima. Danas, otkriva njena imovinska kartica, sjajno stoji. Ima lijepu plaću, 12.280 kuna (bruto 22.127), zatim još 6400 “od drugog dohotka” i 4578 od imovine i imovinskih prava. Od nekretnina ostao joj je stan (kupljen na kredit) od 115 m2 u Zagrebu, još jedan manji od 76 m2 te ljetnikovac od 482 m2 u Pučišćima na Braču. Ima američkih dionica za približno 50 tisuća dolara, a uštedjela je 162.000 kuna. Sve skupa - ništa spektakularno, ali vrlo pristojno. Neće morati u Ohiu dijeliti stan i hranu s mačkama.
Ipak, kad to usporediš s najvećim dostignućima dužnosničkih žena i muževa žena-dužnosnica, vidiš da je Ivica bio vrlo pristojan momak i nije mislio da svoju mora posebno opskrbiti - to su u skladu s hrvatskim uzusima koji vladaju u nomenklaturi svih stranaka i institucija učinili tek njegovi nasljednici.
Tuđman se nije obogatio na funkciji. Od ranije je imao konfisciran stan u vili u Nazorovoj ulici, a žena bankovne račune na koje su se slijevali razni prilozi u iznosima koji bi se danas činili vrlo umjerenima. Kad je proizvedena afera i podaci o tome poslužili u manverima iza trona dok se vodio rat za sukcesiju, obitelj je bila diskreditirana. Neki njeni članovi pokušali su kapitalizirati na ugledu prezimena i ušli u poslove koji nisu uspjeli, jer im je izostala trajna podrška financijskih i poslovnih krugova - od Tuđmanovih se u malograđanskom Zagrebu manje-više očekivalo da se bave svojim poslom i žive kao normalni ljudi.
Sanaderova gospođa postigla je golem uspjeh u arheološkom biznisu. Ona, inače, nije arheolog po struci, jer je završila povijest umjetnosti u provincijskom Innsbrucku pa je za petogodišnji studij dobila tradicionalni prefiks “dr” koji se ne može nostrificirati. No njen ipak jest, kao i Sanaderov - Ivu je uzdigao u doktore nedavno preminuli Peđa Matvejević jer su valjda imali slične sklonosti prema francuskoj književnosti. Kad je Sanader došao na vlast i počeo graditi autoceste, država se pobrinula da se znatan novac odlije u arheološka iskapanja duž trase, gdje je radila i gđa Mirjana Sanader. Ona je dotle iz čista mira postala u Zagrebu redovita profesorica “rimske provincijske arheologije”, što je isto tako besmislena sintagma kao i naslov jedine veće knjige koju je (kao urednica) objavila - “Hrvati u antici”. Hrvati su u antici vjerojatno sjedili negdje blizu Kandahara i predstavljali se kao “Harauvatiš”, a u provincijama Rimljani su gradili tipski, kao McDonald’s, i kad si vidio jedan vojnički logor, legijski castrum, vidio si ih sve. U Rumunjskoj ih je nađeno više od stotinu. Iskapanje kod Trilja utoliko je bilo prilično besmisleno. Pronađen je jedan brončani penis koji se koristio u mitraističkim vojničkim kultovima. Gdje su otišli nebrojeni arheološki milijuni ne zna valjda ni ministar kulture Božo Biškupić koji je svime time blagonaklono upravljao.
Poslije Sanaderea dolazi Milanović koji se pobrinuo za Račanovu drugaricu, dok se njegova sama snašla - kad je postao premijer, počela je predavati na fakultetu, a dok mu je mandat istekao, već je bila redovna profesorica. Bavi se dijetama i održavanjem linije, što joj jako dobro ide.
Karamarko nije uspio postati premijer, ali već su ga, preko žene, zahvatile afere MOL i Rosatom. Što bi se dogodilo da je stvarno dobio vlast, a ne samo neki njegovi ministri, može se samo kalkulirati.
Plenkovićevi se ne razmeću - žena radi u stručnim službama u Saboru, uz činovničku plaću od oko deset tisuća kuna. Imaju oveći stan u novogradnji. Koalicioni partner, Petrov, gradi u Metkoviću kuću na državno subvencionirani kredit od oko milijun kuna, u koju bi se uselio sa ženom, skromnom učiteljicom.
Zašto je bitno kako se ponašaju čelnici i njihova obitelj, kakav društveni ton nameću nomenklaturi i miljeu kojem pripada njihova stranka? Zato jer se svaki eksces reproducira na svim razinama vlasti, u ministarstvima, bezbrojnim agencijama, na lokalnoj razini, posvuda… Apetiti su monstruozni i samo se čeka signal da ih je slobodno zadovoljiti. Pritom se podrazumijeva da i družicu/druga treba smjestiti na prikladan položaj, s visokom plaćom, pa je onda lakše na nju/njega pripisati pretklu imovinu koja bi u imovinskoj kartici bila u previše očitom neskladu s dužnosničkim primanjima. No, to je samo za funkcionere slabih živaca. Ozbiljnije operacije provode se preko kumova i povjerljivih poslovnih partnera, a to je razlog zašto država u Hrvata toliko košta - em se mora ponamještati tolika rodbina, em se moraju dati u outsource toliki poslovi, što znači da javni sektor valja pumpati, a budžet se ne smije smanjivati, kao ni porez.
Mostovsko-pernarovska devolucija mogla bi razbiti postojeću birokratsku tehnostrukturu, ali ljudi koji za te opcije glasaju traže od države više, a ne manje - oni je vide kao redistribucijsku instanciju. Ufaju se u “društvenu pravednost” koja sve može nahraniti kao milost Božja. Oni misle da se od malog broja bogatih može dovoljno uzeti da se namire mnogi siromašni. Nešto slično pokušali su u Grčkoj, koju je smjesta napustio sav kapital, pa bruto domaći proizvod neprestano pada od 2008. i sad se prepolovio u odnosu na tadašnju nominalu. Najveći pad dogodio se upravo 2015. otkako su na vlasti Cipras i Syriza. Bruto domaći proizvod per capita pao je ispod slovenskog. To je famozni grčki scenarij koji vodi u propast, jer za revoluciju nedostaje prikladan povijesni okvir i potrebna akumulacije epohalne energije. Ali nekakav hrvatski trampizam - to nipošto ne isključujem.