KONTROLNA TOČKA

Kamo će se usmjeriti snaga godinama taloženih emocija

Zagreb, 160718.
Na Trgu bana Jelacica organiziran je svecani doceka srebrnih nogometasa sa Svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji.
Na fotografiji: Trg bana Jelacica nakon doceka nogometasa.
Foto: Dragan Matic / CROPIX
Dragan Matic / CROPIX

zagrebački Trg bana Josipa Jelačića poslije dočeka nogometaša koji su na Svjetskom prvenstvu u Rusiji osvojili srebro

Spektakularna završnica Svjetskog nogometnog prvenstva i jednako spektakularan doček hrvatske reprezentacije u Hrvatskoj i raskošan rastanak s Oliverom Dragojevićem, sigurno ne takav kakav je on zamislio, a imao je i vremena i prilike o tome razmišljati, obilježili su drugu polovicu srpnja. U kolovoz nas je uvela dvadesettreća godišnjica Oluje, a niz bi se, kako danas stvari stoje, mogao nastaviti velikim štrajkom nacionalnog avioprijevoznika. Sva četiri događaja dijele jednu zajedničku točku - povjerenje.

U prva dva slučaja, nacija je odala počast onima koji je nisu prevarili. Hrvatska nogometna reprezentacija vjerojatno nikada nije igrala bolji nogomet nego proteklog srpnja u Rusiji, Oliver je, živući do kraja nedotaknut vlastitom slavom, doslovno do posljednjeg daha, pokazao kako je iskrenost najvažniji sastojak umjetnosti i života. I junaci Oluje dobro znaju zašto je događaj koji smo obilježili u nedjelju vrijedan godišnje proslave. Oni se, međutim, taj dan uz godine u godinu mogu osjećati iznevjereno. Hrvatska koju su tada oslobađali ni nakon 23 godine nije opravdala povjerenje građana koji su kretali u poratnu tranziciju. Štrajk koji bi nas mogao pogoditi u srijedu jedna je od posljedica takve, površno shvaćene i zato nikad dovršene tranzicije.

Je li tranzicija iz socijalizma prema kapitalizmu morala imati toliko visoku cijenu kakvu ima danas na područjima bivše Jugoslavije (jer nijedna od bivših republika, osim, a i to možda, Slovenije, nije se u tome pokazala uspješnom) - pitao sam prije nekoliko godina Branka Milanovića, tada još glavnog analitičara Svjetske banke u Washingtonu. Zašto su neke zemlje – poput velike Poljske, ali i male Slovačke u tome bile uspješnije? Njegov odgovor vrijedi ponoviti:

- To je veoma teško pitanje na koje se naš (analitičarski) odgovor često mijenja, ovisno o tomu koliko se koja zemlja pokazala uspješnom. Slovačka je na početku tranzicije imala velikih problema i većinom se smatrala relativno neuspješnom. Danas je situacija obrnuta. Općenito, rekao bih da su bila važna dva elementa: razina obrazovanja stanovništva i odlučnost stanovništva da ne podržava populističku politiku i da “prijeđe” u kapitalizam. Mislim da se drugi element pokazao najočiglednijim u slučaju baltičkih republika. Bez obzira na sve padove dohotka, prvo odmah po tranziciji, a zatim u vrijeme naleta financijske krize, one su ostale na istom ekonomskom kursu. Element obrazovanja je očigledan. U vrijeme globalizacije, pogotovu s već značajnim stečenim socijalnim pravima koja su naslijeđena iz socijalizma (znači, pravima koja isključuju razvoj samo preko proizvodnje uz niske dnevnice), nemoguće je napredovati bez visoko obrazovane radne snage.

Milanovićeva poruka je jasna: prezadovoljni našom boljom startnom pozicijom, a danas smo skloni zaboraviti da smo u bivšoj državi od sredine šezdesetih živjeli kvalitetnije i slobodnije od većine naših partnera u tranziciji, zanemarili smo društvenu važnost obrazovanja i, posljedično, razumijevanja konteksta društvenih promjena. Dok su ostali na početku tranzicije svu energiju uložili u uspjeh dolazećih promjena (i pritom često radili grube početničke pogreške), mi smo nakon teškog ratnog raspada i dalje očekivali sve benefite ”najrazvijenije socijalističke države”, a samu tranziciju shvatili smo kao nešto što se za nas samo po sebi podrazumijeva. Danas plaćamo cijenu takve bahatosti.

Kada je u kolovozu 1989. mala grupa entuzijasta s jednom rabljenom Cessnom u vlasništvu osnovala Zagal (Zagreb Airlines), s namjerom da ga, nakon tada već izvjesnog osamostaljenja Hrvatske pretvori u nacionalnu zrakoplovnu kompaniju, takvi ”nosači zastava” bili su važan dio identiteta svake europske države. Zagal je godinu dana kasnije postao Croatia Airlines, i možemo reći da je u prvo desetljeće i pol neovisne države ispunio san svojih osnivača. S velikim restrukturiranjem zračnog prometa stiglo je loše vrijeme za nezavisne nacionalne kompanije. Ugasio se Swissair, spojili su se Air France i nizozemski KLM, British Airways i španjolska Iberia, SAS je preživio jer je zajednička kompanija Danske, Norveške i Švedske... Vlasnici Lufthanse osim u Njemačkoj, sjede i u SAD-u, Britaniji i Luksemburgu...

Mala kompanija Croatia Airlines u takvom okruženju teško može preživjeti kao nacionalni ”nosač zastave“ u državnom vlasništvu. S obzirom na to da država niti nakon višekratnih pokušaja nije za nju uspjela pronaći kupca, pitanje je može li preživjeti uopće. Zato zahtjevi CA-ovih sindikata, ma koliko s ljudske strane mogu biti opravdani, u velikoj većini ne mogu biti ispunjeni, barem dok kompanija ne pronađe zdravog vlasničkog partnera. Svako drukčije obećanje s državnog vrha, ako ga je bilo, zato je još jedna opasna igra s povjerenjem građana. Doček nogometne reprezentacije, a onda i oproštaj s Oliverom pokazali su koliko ljudi može okupiti snaga pozitivnih emocija. Obilježavanje Oluje uvijek sa sobom, uz zasluženu svečanost ponosa, donosi i dio negativnog političkog naboja. Štrajk Croatia Airlinesa na vrhuncu turističke sezone mogao bi nam, uspiju li sindikati CA probiti granice kompanije, otkriti snagu godinama taloženih negativnih emocija. Izigrano povjerenje teško se oprašta.

Izdvajamo