Posljednjih godina objavili smo bezbroj tekstova u kojima smo kritizirali Andreja Plenkovića, premijera i predsjednika vladajuće stranke. Od njegova straha od ozbiljnih reformskih poteza pa do kohabitacije sa ksenofobnom desnicom u HDZ-u, napisano je toliko tekstova da nam se ne da ponavljati stoput ispisane kritike.
Međutim, postoji nešto o čemu treba voditi računa kada se govori o HDZ-u, koji je, a očito će i ostati, najjača politička snaga u Hrvatskoj. A to pitanje glasi - tko bi mogao preuzeti HDZ i kakve bi bile posljedice? Mogući odgovor ponudio je recentni napad Tomislava Karamarka na Milorada Pupovca, koji je puno više od toga - to je najava njegova političkog comebacka i pokušaja nove karamarkizacije HDZ-a. Pa, kud puklo da puklo.
Karamarko ima užasnu potrebu ponovno postati nekakav faktor odlučivanja u Hrvatskoj. Nije ni prvi, a ni posljednji, koji se ne može pomiriti s gubitkom političkih sinekura, međutim, u njegovu slučaju postoji problem. Javnost, naime, nije zaboravila “aferu konzultantica” i kompromitirajuće podatke prema kojima je Drimia, tvrtka Ane Karamarko, dvije godine poslovala s tvrtkom Peritus savjetovanje koja je u vlasništvu Josipa Petrovića, zastupnika i savjetnika MOL-a i Karamarkova prijatelja.
Njegovo političko naslijeđe još je malignije. Promovirao je ono najgore što postoji u ovoj zemlji; poticao ksenofobiju i svjetonazorske podjele, a njegovi sljedbenici su najavljivali da će Kevine jame napuniti leševima političkih neistomišljenika, na što nije ni zucnuo, a kamoli da je otvoreno osudio takve prijetnje. Sada je otišao korak dalje, usporedbom Milorada Pupovca s Vasom Čubrilovićem, jednim istinski ogavnim ideologom velikosrpstva. Čubrilović je, za one koji ne znaju, u 30-ima, sastavio plan nasilnog protjerivanja Albanaca iz Kraljevine Jugoslavije, onda je 1945. savjetovao komunističku vladu kako se obračunati s folksdojčerima, a u međuvremenu je smišljao na koje načine Hrvate držati u pokornosti.
E, sad, Miloradu Pupovcu mnogo se toga može zamjeriti, ali notorna je laž povezivati ga s bilo kakvom idejom velike Srbije. Napokon, radi se o čovjeku koji je u ratnu jesen 1991., na međunarodnoj konferenciji u Haagu, otvoreno podržao izlazak Hrvatske iz Jugoslavije. Za Pupovca bi bilo dobro da se drži na distanci od Aleksandra Vučića i beogradske klike (kako ih je precizno opisao Zoran Milanović - “čaršije”), koji odbijaju priznati odgovornost Srbije za ratove u devedesetima, a sve što rade, pokazuje kako žele da Srbi ponovno odlučuju kakva će biti slika jugoistočne Europe. Ideja o velikoj Srbiji nije mrtva, ali sada se želi provesti drugim sredstvima, i jako je važno da ovdašnji srpski političari pokažu da se ne slažu s Vučićevim planovima.
Samo što Karamarkov napad na Pupovca nema nikakve veze s otporom velikosrpstvu. Karamarko je klasičan politički parazit, od kojeg se nikada nije čula smislena ideja o pitanjima kojima se političari trebaju baviti - kako stimulirati gospodarstvo, poboljšati turizam, pravosuđe i obrazovanje ili kako da ovdašnja poljoprivreda postane konkurentna u odnosu na Mađarsku. U njegovoj glavi zjapi praznina o ovim pitanjima. Ali, javit će se svaki put kad nanjuši krv. Ovaj put i doslovno.
Umjesto da se u prvoj rečenici ogradi od nasilja, on dovodi u pitanje šovinističko ludilo koje se dogodilo u kninskoj okolici. Teško je zamisliti kolika bi se količina zla oslobodila ako bi Tomislav Karamarko ponovno došao na čelo HDZ-a.