Nakon katalonskog referenduma o neovisnosti neki su političari izjednačili Kataloniju s Kosovom. Takve usporedbe ne samo da zavode na krivi put, nego istodobno potiču nestabilnost i na Balkanu i na Iberskom poluotoku. Kosovo je ostvarilo neovisnost pod nadzorom NATO-a i EU nakon kampanje masovnih ubojstava koju je vodio režim Slobodana Miloševića protiv stanovništva na Kosovu zbog čega se ponovno ujedinjenje sa Srbijom više nije moglo smatrati održivom opcijom.
Katalonija testira okvir španjolske demokracije i pravo na regionalno samoodređenje, što bi u konačnici moglo završiti u odvajanju od Španjolske. Srpski ministar vanjskih poslova Ivica Dačić tvrdi da je EU licemjerna jer priznaje neovisnost Kosova, a odbacuje želje Katalonije za državnošću.
Pritom prikladno zaboravlja recentnu povijest. Kosovski separatizam bio je reakcija na državnu represiju koja je dovela do ukidanja autonomije te pokrajine, pokušaja genocida te protjerivanja većinski albanske populacije. Beograd je izgubio legitimitet da vlada stanovništvom koje je njegova vlada nastojala sustavno protjerati ili ubiti i tako izazvala intervenciju NATO-a. Zemlje koje izgube rat za trajno gube i teritorij koji su osvojile ili gdje su činile zlodjela.
Beograd je stalno potvrđivao da primarno želi ozemlje Kosova, a ne njegovo većinsko stanovništvo. Primjerice, više od milijun Albanaca bilo je izbrisano s biračkih popisa za srpski ustavni referendum u listopadu 2006. godine i za sve nacionalne izbore, pokazujući tako da ne pripadaju Srbiji. Kosovo je proglasilo neovisnost u veljači 2008. godine.
Neke članice EU rekle su kako strahuju da bi neovisnost Kosova mogla destabilizirati brojne višeetničke europske zemlje. U stvarnosti, raspad Jugoslavije, Sovjetskog Saveza i Čehoslovačke te pojava dvadesetak novih država tijekom 1990-ih nisu potaknuli raspad zapadnoeuropskih demokracija.
Za razliku od Kosova, Katalonci i druge nacije nisu bili suočeni s masovnim ubojstvima od strane središnje države i nije bila potrebna intervencija međunarodnih sigurnosnih snaga za sprečavanje daljnjeg krvoprolića. Pokreti za regionalni suverenitet u EU djeluju unutar demokratskog okvira. Nekoliko proautonomnih stranaka osvojilo je značajnu kontrolu na svojim lokalnim teritorijima u brojnim zemljama.
Iako većina javnosti podržava ostanak u većoj državi, sentimenti prema državnosti katalizirali su se u Kataloniji i ojačani su ozbiljnom tvrdoglavošću središnje vlasti. Da bi se izbjegla potpuna secesija, treba sačuvati autonomiju regije, a pregovori koji bi za posljedicu imali ustavne promjene od najveće su važnosti. Ideja da Katalonija gleda prema Kosovu kao primjeru i presedanu za odvajanje nije ozbiljna.
Katalonski pokret ima dugu tradiciju, učvršćenu španjolskom ekonomskom krizom u proteklom desetljeću i vjerovanjem da bi regija bila bogatija kao samostalna država unutar EU. Reakcija Madrida je ključna za izbjegavanje radikalizacije i nasilja. Premijer Mariano Rajoy ne bi se trebao upuštati u preuzimanje kontrole nad Katalonijom jer bi regija mogla doživjeti građanski neposluh i moguću oružanu pobunu.
Neovisnost Kosova nije potaknula katalonske ili druge separatističke pokrete, to je posljedica dugotrajnog političkog i ekonomskog nemira u Španjolskoj u kombinaciji s oživljavanjem regionalnih identiteta, obećanja ekonomskog napretka i perspektive miroljubivog odvajanja. Naime, katalonski lideri su prije tri godine izjavili da je referendum o neovisnosti Škotske u rujnu 2014. godine, iako neuspio, bio okidač za jačanje katalonskog pokreta.
U Kataloniji ne svjedočimo rađanju etnonacionalizma, kao što tvrdi španjolska vlada, nego buđenju regionalnog pokreta za samoopredjeljenje. Takav proces nije nužno konfliktan, nego može formirati političke jedinice bolje prilagođene 21. stoljeću nego veće i tromije države. Učinkovit protuotrov za EU-skepticizam može biti veća lokalna autonomija, pa čak i administrativna neovisnost gdje regije mogu pronaći fleksibilna rješenja za lokalne probleme. Iako Kosovo ne služi kao model za Španjolsku, postoji jedna posebna veza između Madrida, Prištine i Beograda. Španjolska je jedna od pet članica EU - uz Cipar, Grčku, Rumunjsku i Slovačku - koje nisu priznale neovisnost Kosova i srpska je vlada silno hvalila stav Madrida.
No, odnosi bi se sada mogli početi komplicirati. Beogradska usporedba Kosova i Katalonije mogla bi se u Madridu i Barceloni interpretirati kao naglašavanje jednakosti između Miloševićeva brutalnog etničkog čišćenja Kosova u 1990-ima i policijskog nasilja koje je naredio premijer Rajoy nad biračima na katalonskom referendumu i potencijalne suspenzije katalonske autonomije.
Moskva je također odigrala svoju ulogu u iskorištavanju katalonsko-španjolskog spora. Svaki europski izbori i referendum pružaju mogućnost medijima koje financira Kremlj i njegovim kohortama koje šire dezinformacije da ohrabre neslogu i podjelu EU. Niti jedna zemlja ne bi se trebala smatrati imunom na takve napade.
U slučaju Španjolske, Moskva je poticala lom zemlje, unatoč tome što je Madrid bio blag prema Vladimiru Putinu pozivajući na ublažavanje sankcija zbog rata u Ukrajini. Možda je vrijeme za španjolske vlasti da se ne samo angažiraju u plodonosnom dijalogu s katalonskim vodstvom, nego i da objasne razliku između Katalonije i Kosova te prihvate oštriju i učinkovitiju politiku prema Rusiji.