Život mi se pretvorio u elementarnu nepogodu.
U kući vlada kaos, sobe su kao stratište uragana. Počeli smo se pakirati za veliku selidbu u novi stan. Vrućina, nered, kutije posvuda. Ali sve to proljetni je povjetarac prema onome što mi se događa na poslu.
Evo, prošli tjedan morao sam do Beča na tehnološku konferenciju, naradio se tamo kao pas pa sletio natrag direktno na radni vikend u redakciji. #životerobijo.
U očima ljudi koji me poznaju, to je naravno izgledalo potpuno drukčije.
Urednik: Ma ideš hladit’ jaja, nemoj mene varat!
Žena: Ideš se zabavljat’ i to baš sad kad je doma najviše posla.
Ekipa s posla: Tulumarit ćeš 0 - 24, nemoj nam tu sad cviliti.
Mama: Ponesi vestu, ništa ja ne vjerujem u te toplinske udare.
I kći za kraj: Kako god, ali pazi što ćeš mi kupiti!
Baš nikome nisam mogao objasniti da na put zapravo idem da bih se - naspavao. Nit tuluma, nit koktela, nit hlađenja, znate već čega. U hotelu sam uglavnom bio već u deset spreman za nesvijest, a onda bih probdio noć jer temperature su se vrtjele oko 35 stupnjeva. Došlo mi je zapalim onu vestu i pošaljem je mami kući poštom u komadima.
Vratio sam se još umorniji, a dočekalo me još više posla.
Ali svaki put kad pomislim da je samo meni teško u životu, obraduje me izvještaj s fronte na drugoj strani kvarta, gdje mi živi Kolegica, majka dvojice sinova. Pokupila se žena na godišnji, na more, a onda je krenuo pakao. Šalje mi fotku mlađeg sina, izgleda k’o Rocky nakon što ga je natamburao Apollo Creed. Oko mu je natečeno, podsjeća na GMO nektarinu iz Španjolske.
A na Hitnoj party, kao da je šef dežurstva Hunter Thompson. Malog su odmah natrpali lijekovima, mogao je ravno na momačku u Vegasu. Klavocin, Fenistil u gelu, Fenistil u kapima, Tobrex kapi za oči i hrpa probiotika. Dodaj tome litru Jack Danielsa brate i imaš novi nastavak “Mamurluka”.
I sve bi bilo okej da lima nije nedavno prebolio petu osipnu bolest (nižu mu se kao na traci), a čisto da se Kolegica previše ne opusti, zakurio joj je i drugi sin, pa ga je jedne večeri odfurala na Hitnu. Termometar je pokazivao 39, imao je gnojne čepiće u grlu.
Hodaju bolnicom, malom je stvarno loše, a onda ispred neke ordinacije nalete na dvojicu kako jedu pizzu.
- Vidi, mama, pizza - kaže joj. Tipovi ga čuju pa mu ponude komad.
- Jedva gutaš, umireš mi tu, a sad bi pizzu - kaže mu ona.
- Pa da. Glad ne pita - kaže joj hladnokrvno i strpa komad u usta. Nije loše birao posljednju večeru, ako već mora ići, ići će sa stilom, sit.
Kad smo već kod “Mamurluka”, tko se sjeća one legendarne zadnje scene u filmu, kad ekipa koja je preživjela pakleni vikend u Las Vegasu, nađe fotoaparat pa krenu listat fotke s tuluma da se prisjete što su stvarno radili?
Slično smo prošli supruga i ja prije koji dan kad se kći (4) vratila iz vrtića s USB stickom u rukama.
Odgajateljice su, naime, cijele godine fotografirale klince i sad su skupljene fotke poslale kući roditeljima, da vide što se sve događalo. I život nam se odmah pretvorio u “Mamurluk”, jer mala se već na prvoj fotki ponaša k’o onaj tip koji je u filmu oteo tigra pa dobio nokaut od Mikea Tysona. Ekipa joj stoji nasred prostorije i u stavu mirno pozira odgajateljici, a ona je pozadini upala u golemu kutiju s igračkama iz koje joj vire samo noge.
Na sljedećoj su fotki svi zagrljeni, a jedan mali taman da će kihnuti po njima.
- Aha - kažem cinično - sad mi je jasna ona viroza iz siječnja.
Na jednoj fotki sjedi u lokvi vode na ulici. Na drugoj do lakta u vodenim bojama.
Na jednoj fotki mijesi tijesto. Aha, zato je majica sa skorenim žumanjcima završila u smeću. Na sljedećoj s flomićima crta čestitku za Valentinovo. Aha, zato one tri litre varikine…
I tako, fotku po fotku, gledamo urnebesni život koji je kći počela živjeti odvojeno od nas. I za koji ne bismo ni znali da divne odgajateljice iz vrtića nisu poslale USB kolekciju najvećih hitova. Njima već pakiram paletu viskija na dar, treba izdržati s ovakvom malom divljom hordom svaki dan.
I baš na svakoj fotki malenoj na licu osmijeh od uha do uha, uživa prasica, nikad joj nije bilo bolje. I dok se ja tu jadam i dramim, provodim dane u redakciji, kći mi odrasta. I jednom ću se osvrnuti preko ramena, a malena će s nekim mangupom na motoru odjezditi u zalazak sunca. A te fotke, kao ni zadnje nastavke “Mamurluka” - ne želim gledati.