Kada s nekim razgovaram o propasti Agrokora - o čemu se, bezbeli, suzdržavam pisati, ali ne samo zato što sam fakat slab u ekonomiji, nego prvenstveno zato što o Ivici Todoriću nisam pisao ni u vrijeme kada se o njemu nije smjelo ružno pisati - dakle, kada onako usput, na jutarnjem čaju ili pri susjedskom ćaskanju u liftu, progovorim koju u Agrokoru, Gazdi i Familiji, to činim iz pozicije redovnog kupca u nekoliko Konzumovih i Tisak-medijinih dućana. I kada bih jednoga dana o svemu tome pisao, a čini mi se da ipak neću, nastupao bih kao kupac iz dućana, a ne kao pisac i kao komentator svakodnevice, ili, na daj Bože, kao angažirani intelektualac.
Isto tako, kada govorim i pišem o slomu hrvatskog knjižarstva, o lupeštini, gluposti i zlu tek metaforiziranim u Algoritmu i u osobi njegova vlasnika, kada govorim i pišem o knjižarama, ne činim to iz pozicije pisca - onoga čije su knjige Antičević i družina prodavali, a da onda ne bi plaćali mome izdavaču, koji bi zatim platio meni - jer je ta pozicija neusporedivo manje zanimljiva i manje važna od one druge i najvažnije: pozicije građanina kojemu su te knjižare namijenjene, onoga koji šeta tim knjiškim svijetom, zagleda po policama, i povremeno nešto kupi.
U toj sam stvari, iz takve pozicije, vrlo kompetentan. Među javnim osobama u Hrvatskoj, ne samo piscima, profesorima književnosti, urednicima kulturnih i književnih rubrika i tribina, nema kompetentnijeg. Je li, možda, netko od njih u posljednjih dvadesetak godina proveo više vremena po zagrebačkim knjižarama od mene? Ima li koga tko je u tom vremenu ostavio više novca po zagrebačkim knjižarama od mene? Na žalost, nema. I baš bi bilo lijepo da me netko pokuša demantirati. Ljudi od književnosti u nas više ne zaviruju po knjižarama. Oni ne kupuju knjige. Očekuju da će ih od izdavača dobiti besplatno. Premda o njima, o tim knjigama, niti pišu, niti javno govore, niti ih čitaju. Ali misle da im besplatni primjerci pripadaju po blagoslovu njihova poziva.
Ja cijeloga života kupujem knjige. Činim to čak i ako znam da će mi izdavač poslati primjerak. Ne mogu da se strpim. I mislim da je važno kupovati knjige, zbog sebe, ali i zbog onih koji su te knjige napisali, uredili, dizajnirali i objavili. Važno je kupovati knjige zbog knjižara i zbog onih koji u tim knjižarama rade. I to sam činio, i činim, ne obazirući se na to što će sav taj novac završiti u džepovima vlasnika knjižara i knjižarskih lanaca. Naprosto, radi se o mom odnosu s knjigama, knjižarama, a pomalo i s ljudima koji u tim knjižarama rade. Oni u pravilu vole svoje knjige - za razliku od samih vlasnika, ali i onih kojima su vlasnici davali na upravljanje svoje knjižarske lance, tih spektakularno nesposobnih menadžera opće prakse, koji se podjednako ni u što ne razumiju, samo što od nerazumijevanja u šarafe i prezervative nema fatalne štete, za razliku od nerazumijevanja u knjige, lijekove i hranu. Da, hrvatske su knjižare, kao i hrvatske samoposluge - metaforu Algoritam, kao i metaforu Agrokor - upropastili isti oni menadžeri, koji su antičeviće i todoriće uspjeli kupiti svojom šupljom pričom i fascinirati ih svojom hladnoćom i lakoćom kojom pristupaju smanjivanju plaća i dijeljenju otkaza, na čemu se, uostalom, i zasniva sav hrvatski menadžerluk agrokorovsko-algoritamskog tipa. Povijest te propasti mogla bi se sjajno ispričati kroz povijest jedne zagrebačke knjižare novoga doba. Nije to famozna Algoritmova knjižara s početka Gajeve, nego još mnogo veći, raskošniji i pretenciozniji Profil Megastore, knjižara na četiri kata, koju je Daniel Žderić otvorio u unajmljenom prostoru Srpske pravoslavne crkve, što ga je, navodno, dobio po prilično povoljnim uvjetima i pod čvrstom klauzulom da tu može otvoriti isključivo knjižaru.
U prvo vrijeme Megastore je bio jedna od onih jednokratnih zagrebačkih senzacija, grandioznih i mondenih laži hrvatske kulture, koje obično služe da se javnost zasjeni i zaslijepi, ali i da se bližoj okolini, takozvanoj regiji, demonstrira iluzija hrvatske civilizacijske nadmoći. Stvoren je tu knjižarski imperij, čvrsto povezan sa sličnim nakladničkim imperijem, ali još uvijek dovoljno otvoren i prema drugim, srednjim i malim nakladnicima. Knjigama je u to vrijeme ravnao, raspoređivao ih po policama i orkestrirao tada Karajan hrvatskoga knjižarstva, a danas samozatajni antikvar iz Bauerove, Dražen Dabić. Organizirane su u tom Megastoreu fešte i festivali, Krešo Dolenčić im je radio scenografiju, režiju, koreografiju, i sve je to sredinom prvog desetljeća dvijetisućitih djelovalo tako bogato, pretenciozno i u osnovi prijeteće. Zašto prijeteće? Zato što se već tada jasno razaznavala provalija između dabićevaca kojih se knjige tiču i koji s knjigama znaju, i onih drugih, možemo ih za potrebe današnjega dana nazvati i žderićevcima, koji imaju dobre političke i poslovne veze, društveno su poželjni, kurentni i potentni, puna ih je Gloria, ali ih se knjige ne tiču, o knjigama ne znaju ništa, a iz neznanja se, znamo i to, rađa mržnja, a ne želja za saznavanjem.
Kako se manifestirala mržnja prema knjigama u Megastoreu? Tako što je - kako me ovih dana podsjetio prijatelj, jedan od briljantnih, naravno odbačenih Profilovih knjižarskih kadrova - za direktora knjižarstva doveden čovjek koji je prethodno bio distributer Montana sendviča.
Knjige se od Montana sendviča razlikuju po tome što je knjižarstvo vrlo stručna, ali i niskoakomulacijska grana trgovine. Znači, na sendvičima zarađuješ munjevito i mnogo, a na knjigama sporo i malo. To je nešto što gospodin Montana nije znao, ali očito nisu znali ni Daniel Žderić, Neven Antičević i ostalo visoko društvo zagrebačkog knjižarstva i nakladništva.
Nakon što je gospodin Montana proširio repertoar Megastorea, i nakon što su se u knjižari počele prodavati majice, spavaćice i plišana čudovišta, a knjige više nije raspoređivao Dabić, nego je taj posao, vjerojatno, povjeren nekome trgovačkom magu i čarobnjaku koji je prethodno aranžirao gondole sa sendvičima na Ininim benzinskim pumpama, stvari nisu krenule nabolje. Ali za sve je okrivljena - svjetska ekonomska kriza.
Uskoro je stigao novi direktor, koji je prethodno nešto radio u Fini, pa direktorica koja se pokazala vještom u trgovanju građevinskim materijalom, a kako je kriza najprije zahvatila građevinu, gospođa se, valjda, pokušavala vaditi na knjigama, sve dok se Megastore na kraju nije pretvorio u neopisivo ruglo. Ali i na tom mjestu, u toj knjižari, kao i u većini zagrebačkih knjižara koje su ovih dana zatvorene uslijed Algoritmova sloma, sve vrijeme su radili neke vrlo drage cure i dečki, svojski se trudeći da posjetiteljima sačuvaju iluziju knjižare. Antičević je postao javna stvar u posljednjih nekoliko tjedana, a njima je, tim blagajnicama, prodavačicama knjiga i prodavačima, zbog njega i njegovih direktora neugodno već godinama. Čak i ako im nije bilo omogućeno da uz Dražena Dabića i sami postanu knjižarke i knjižari, svatko od njih, svaka blagajnica i svaki prodavač, o knjigama su znali, voljeli su ih više od gospodina Montane i gospođe Građevine. Ničim oni nisu doprinijeli slomu, iako će, naravno, platiti, i plaćaju, najvišu cijenu sloma. Isplaćuje li Algoritam plaće? Kolike su te plaće?
Projekt Megastorea, taj bizarni i nakaradni Obrovac propaloga hrvatskog knjižarstva, nije krahirao zbog visokih cijena najma - na što se ovih dana patetično pozivaju ostaci Antičevićeve škole mišljenja, nije krahirao zbog globalne i lokalne gospodarske krize, a još manje zbog pada kupovne moći, pa čak ni zbog činjenice da su hrvatski nakladnici, uglavnom, prestali izdavati knjige, te i nema novih knjiga koje bi se prodavale po knjižarama. Megastore je propao zato što se knjige u Hrvatskoj, kao ni u bilo kojoj zemlji na svijetu, nisu prodavale tako dobro kao sendviči na benzinskim pumpama, i zato što su Daniel Žderić, Neven Antičević, Ante Žužul i ostali shvatili da je lova u udžbenicima. Ne samo lova, nego i prilika za brzo i bezobzirno bogaćenje pod pokroviteljstvom vladajuće, ili vladajućih, prosvjetnih politika. I onda su se vrlo efikasno time i pozabavili. Prisjetite se kako su im knjižare izgledale u sezonama prodaje udžbenika, pa se onda zapitajte što se događa s niskoakomulacijskom granom trgovine kada u nju, makar i nakratko, provali visokoakomulacijska i monopolistička trgovina udžbenicima i školskim torbama. To vam je isto kao kada bi, na primjer, apoteke u vrijeme svjetskih i europskih nogometnih prvenstava bile nakratko pretvorene u sportske kladionice. Što mislite koliko bi prvenstava bilo potrebno pa da se kladionica više ne transformira nazad, u apoteku? Jedno ili dva? Knjige nisu jednako nužne kao lijekovi, a knjižare su svejedno izdržavale te svoje svakogodišnje transformacije.
Treba li spašavati knjižare? Treba. Ali ne tako da se Antičevićeva mreža preda nekom od Antičevićevih partnera. Nakladnicima se ne smije dopuštati da se bave knjižarstvom. Knjižarski lanac bi se trebao raskinuti i pretvoriti u niz pojedinačnih knjižara. Najam prostora za knjižaru ne bi smio biti jednak najmu za kladionicu, jer tako nije ni u puno većim i načitanijim kulturama od naše. Knjižarama bi se trebali baviti knjižari (tko je to još knjižar osim Dražena Dabića?), koji bi prodavačicama i prodavačima knjiga s vremenom omogućili stjecanje knjižarskog znanja i iskustva. Knjižarstvo je što i apotekarstvo - posao koji je tek svojom krajnjom posljedicom trgovina, ali je u njemu važnije ono što trgovini prethodi.