Ako čekate spasitelja, možete se kladiti da će vam život proći u čekanju. Međutim, u puno životnih situacija i nema drugog rješenja od pomoći izvana. Naprimjer, kad je žrtva dijete. Naprimjer, kad je žrtva žena, čija obitelj i okolina podržavaju nasilnika. I tu onda počinje mrtva trka: hoće li žrtva uspjeti skupiti snagu, ili će je prije toga voljeni muž ubiti. Da bi žrtva prestala biti žrtva, jako je važno znati da nisi sama. Da nisi ništa kriva. Da se to događa i drugima. Da ima izlaza.
To dragocjeno iskustvo svakodnevno dijele stotine žena na Facebook grupi #spasime. Jelena Veljača je sa skupinom frendica organizirala prosvjed i potaknula žestoke rasprave je li trebala ovo ili ono. Ili zar se akcija trebala baš tako žrtvoslovno zvati, paćenički, submisivno. I bi li sve prošlo drugačije da su organizatorice kosu ofarbale u smeđe. S modro-ljubičastim pramenom.
Je li Veljačina akcija savršena, bez zamjerke? Nije. Ali je istovremeno jako korisna i važna. Jer sada svi pričaju o nasilju u obitelji, pa je čak moguće i da tema o SOS telefonu za žene žrtve nasilja dobije dvije strane u novinama. I zato što Facebook grupa sa 55.000 članova funkcionira kao mjesto katarzičnih ispovijesti i grupne podrške, u društvu koje ne osuđuje muža koji je nasrnuo na ženu, nego ženu što je razorila obitelj i odvela djecu od nasilnika.
Jelena Veljača na prosvjedu
U grupi #spasime svakodnevno se pojavljuju nove priče, na stotine žena (i muškaraca) komentiraju, hrabre jedni druge, dijele informacije. A koliko nas još šuti, napisala je jedna Marijana. Javljaju se žene koje su prošle nasilje i izvukle se ili se upravo izvlače. Supruge, i sve češće kćeri, sinovi. Nasilje je uvijek isto, ono što je različito je točka preokreta: što je to bilo ključno da žrtva prestane biti žrtvom. Jesu li same skupile snagu i otišle, ili im je netko pomogao, potaknuo ih, ohrabrio? Ili ih doslovno spasio, kao ovu Amerikanku, ili Robertu iz Valpova.
Roberti je život preokrenula osoba koja je 18. veljače 2017. pozvala policiju nakon Robertinog vapaja na Facebooku. “Cijeli dan sam pod dojmom... priznajem, više od 2 godine me mučilo tko je to, mislila sam netko od mojih bližnjih, netko tko je znao kakav teror proživljavam, ali ne... Bila je to NN iz Valpova”, piše Roberta. “Ovim putem želim zahvaliti u svoje ime i u ime svoje djece što smo živi, želim zahvaliti na životu što ga živimo i što se svi smijemo i želim zagrliti tu NN osobu iz Valpova što je napravila veliku stvar za kakvu ja kao žrtva nisam imala snage. Dalje ću se ja boriti!” poručuje.
Sve je više priča zlostavljanih kćeri, djevojčica koje nije imao tko spasiti. “Pamtim jutro kad su me probudili jecaji. Soba je bila još u mraku, moj mlađi brat je mirno spavao u susjednom krevetu. Jecaji su bili tihi, tihi… da nas ne probude. Po tome sam znala da je mama. Bila je sklupčana u ormaru, sakrivena iza odjeće. Molila me je da budem tiha i da idem spavati. ‘Pape ne smije znati da sam ovdje’, rekla mi je. Nakon nekog vremena je došao red na mene. Odjednom me je počeo primjećivati. ‘Drska si?’ Šamar. ‘Gledaj me dok ti govorim!’ Udarac u glavu. ‘Ti ćeš meni odgovarati?’ Noga u stražnjicu. ‘Imaš svoje mišljenje?’ Bacanje u zid. ‘Nisi zatvorila ulazna vrata?’ Bacanje na pod i šutiranje.
Mama mi je tvrdila da me on ‘jako voli, ali da ja ne znam s njim’. Ja sam i sa 11 godina znala da ona zavarava i mene i samu sebe.” To je priča jedne od kćeri, koju nije imao tko spasiti. Majka, previše slaba, uživljena u ulogu žrtve, u patrijarhalnoj sredini nije imala šanse. Rodbine, susjeda, to se nikoga ne tiče. U Dubrovniku kao ni u Valpovu.
Zato #spasime nije poruka žrtvama da pasivno sjede i čekaju pomoć, kako su naziv akcije kritizirale neke feministkinje. Nego apel svima nama da smo odgovorni za najslabije, za one koje nema tko zaštititi, a nisu još u stanju sami se zauzeti za sebe. Ne okrećite glavu, i vas se tiče.