BRISELSKI POUČAK

Kohabitacija premijera i novog predsjednika oko tema EU trebala bi biti glatka

Zagreb, 120816.
Suceljavanje predsjednika SDP-a Zorana Milanovica i predsjednika HDZ-a Andreja Plenkovica na HRT-u prije izvanrednih parlamentarnih izbora koji ce se odrzati 11. rujna. Suceljavanje vodi voditelj Mislav Tonogal, a to je prvo suceljavanje pretendenata na premijersko mjesto nakon 13 godina kad su se zadnji puta televizijski sucelili Ivica Racan i Ivo Sanader.
Na fotografiji: Zoran Milanovic i Andrej Plenkovic.
Foto: Boris Kovacev / CROPIX
Boris Kovacev / CROPIX

Zoran Milanović i Andrej Plenković

Privrženost Hrvatske Europskoj uniji nikada nisu dovodili u pitanje niti je dovode sada

Negdje u proljeće 2005. Zoran Milanović je u svojstvu šefa oporbe posjetio Bruxelles i imao sastanke u Europskom parlamentu i drugim institucijama EU. Kada smo ga pitali o sukobima koje je imao s Ivom Sanaderom oko nekih domaćih političkih tema odgovorio je da će se o tome voditi bitka kod kuće, a da u odnosima prema EU postoji nacionalni konsenzus i da je on tu da inzistira na otvaranju pristupnih pregovora jer je Hrvatska ispunila sve uvjete. Rekao je da po tom pitanju nema razlike između tada vlasti i oporbe.

Takav nastup je u očima mnogih u Bruxellesu Hrvatsku daleko razlikovao od svih drugih država koje su čekale na red da se uključe u proces proširenja. Primjerice, oporba iz Albanije još tada, a to čini i sada, inzistira da se ne otvore pregovori jer su oni koju su na vlasti “kriminalci” ili “lopovi”.

Proces hrvatskog pristupanja članstvu EU bio je tako dug i složen da je u njega aktivno bilo uključeno nekoliko vlada, od Račanove koja je sklopila Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, potom aplicirala za članstvo i odradila veći dio posla oko pripreme mišljenja Komisije, Sanaderove koja je ispunila i zadnji uvjet oko suradnje s Haaškim sudom kako bi se otvorili pregovori i odradila veći dio pregovora, Vlade Jadranke Kosor pod čijom je palicom došlo do ne tako lakog zaključenja pristupnih pregovora do Milanovićeve kojoj je pripala čast uvesti Hrvatsku u EU.

Dakle, u cijelom procesu se radilo u nacionalnim interesima, o državi, a ne o strankama na vlasti ili oporbi. Tu i tamo su stranke, kada su vidjele priliku da im to može donijeti pokoji politički bod kod kuće, lutale u nekim stavovima i dovodile u pitanje neke uvjete na koje je Hrvatska pristajala, poput prava na kupnju nekretnina za državljane EU, pristanka na ukidanje nulte stope poreza i nekih drugih sada već zaboravljenih stvari.

Iako neki u Hrvatskoj ne vide to nužno kao nešto pozitivno, Hrvatsku već dugo vode ljudi koji imaju iskustvo rada u Bruxellesu i izvrsno poznaju Europsku uniju. Važi to pogotovo za premijera Andreja Plenkovića, ali i za novoizabranog predsjednika i nekadašnjeg premijera Zorana Milanovića. Imaju i pravno i političko znanje i iskustvo. Razlika je možda u tome što Plenković više cijeni EU, dok je Milanović ponekad u nastupima zvučao kao euroskeptik.

Što god da je govorio tijekom predsjedničke kampanje o lex Perković, ta epizoda je u prvim godinama hrvatskog članstva u EU ostavila gorak ukus kod mnogih i dojam da je Hrvatska radila iza leđa jer je Zakon o primjeni europskog uhidbenog naloga promijenila samo par dana prije ulaska u članstvo, i to nakon što je Njemačka kao zadnja država članica ratificirala Ugovor o pristupanju Hrvatske EU. Bila je to u najmanju ruku nepotrebna epizoda, a Hrvatska je na kraju vratila sve na staro i još u vrijeme Milanovićeve Vlade učinila sve što je Europska komisija od nje tražila.

Kako god bilo, privrženost Hrvatske Europskoj uniji nisu nikada dovodili u pitanje niti je dovode sada. Zato bi, barem što se tiče EU tema, kohabitacija Vlade i novoizabranog predsjednika države trebala biti glatka.

Pitanje ovlasti je riješio sam Milanović dok je bio premijer kada je odbio bilo kakvu pomisao da predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović predstavlja Hrvatsku na sastancima Europskog vijeća, što je njoj bila želja, barem koji put. Milanović joj je poručivao da čita Ustav i vidi da je to isključiva ovlast Vlade, a da ona može, u dogovoru s Vladom, imati veću ulogu u NATO-u, gdje češće Hrvatsku predstavlja predsjednik nego premijer.

No to da prepusti svu odgovornost Vladi, neće biti dovoljno. Kao predsjednik države, ali i kao nekadašnji premijer, Milanović bi trebao podržati sve ključne prioritete Hrvatske kao najnovije članice Europske unije. Trebao bi podržati što brži ulazak Hrvatske u Schengen, ali i uvođenje eura. On zna da je Hrvatska na to pristala kad je pristala ući u EU. A već je prošlo sedam godina od članstva tako riječi “prerano” ili “srljanje” nemaju logike. Milanović također zna da Hrvatskoj nije bilo lako ispuniti uvjete za izlazak iz postupka prekomjernog deficita, ali i prekomjernih makroekonomskih neravnoteža.

Uspjela je to dogovorima s Europskom komisijom i zajedničkim radom na nacionalnim planovima reformi. Kao ključno pitanje tih reformi je bila i ona mirovinskog sustava koji je, prema ocjeni Europske komisije, onakav kakav je bio do sada neodrživ i veliki teret za Hrvatsku. Jasno je da treba razgovarati, pregovarati sa sindikatima, uzimati u obzir mnoge osjetljive skupine. Ali da nije bilo te reforme, koja je usput rečeno krenula u vrijeme Milanovićeve Vlade, Hrvatska ne bi izašla iz tih neugodnih postupaka EU, a time ne bi ni mogla popraviti kreditni rejting.

Izdvajamo