Trebalo bi, valjda, biti puno pozitivnog u inicijativi koja uspije ujediniti SDP, Živi zid, Most, bivšega gradonačelničkog kandidata HDZ-a, rokere, glumce i tisuće građana. Još kada svi oni izjavljuju kako su se ujedinili u obrani vlastitog kraja od potencijalne ekološke katastrofe, trebalo bi to značiti da se radi o pozitivnoj inicijativi, koja spašava lokalnu zajednicu. A upravo ovo je sukus subotnjeg prosvjeda u Rijeci, protiv izgradnje plutajućeg LNG terminala u Omišlju na Krku, koji je okupio gotovo cjelokupnu političku scenu iz Primorja, osim HDZ-a, i odakle je upućena poruka kako ni mrtvi neće dopustiti spomenutu investiciju.
U prvim redovima našli su se tako saborski zastupnici SDP-a, Mosta i Živog zida i podržali Primorsko-goransku županiju i Općinu Omišalj u njihovim nastojanjima protiv gradnje plutajućeg LNG terminala. Bez iznimke, tražili su zaustavljanje projekta, uz obrazloženje kako je ekološki opasan za stanovnike Kvarnera. Oni kojima nisu poznati neki podaci iz nedavne prošlosti mogli bi zaključiti kako se pojavila koalicija ekološki osviještenih političara, koji se dosljedno brinu o ovoj državi, a zrak, more i zemlja, realno, zaista predstavljaju najveći kapital današnje Hrvatske.
Kako da ne. I Most i SDP još nedavno su podržavali LNG terminal, a njihovi predstavnici uvjeravali hrvatsku javnost kako je u pitanju strateški nacionalni projekt koji će Hrvatsku pozicionirati kao energetsko čvorište Europe. Tako je u lipnju 2016., tadašnja vlada HDZ-a i Mosta, podržala “Prijedlog zaključka o potpori izgradnji prve faze projekta LNG terminal - izgradnji plutajućeg terminala za skladištenje i uplinjavanje ukapljenog prirodnog plina na otoku Krku”. Plan je - pazite da od iznenađenja ne doživite infarkt - predstavio Mostov ministar Tomislav Panenić, koji je objasnio kako je “LNG terminal na Krku Vlada proglasila strateškim projektom, a Europska komisija ga je uvrstila u popis projekata od zajedničkog interesa”.
Samo 15-ak mjeseci ranije, u ožujku 2015., premijeri Zoran Milanović, Werner Faymann, Miro Cerar i potpredsjednik Europske komisije i povjerenik za energetiku Maroš Šefčovič sastali su se u Schladmingu na trilateralnom susretu šefova vlada. Glavna tema bio je LNG, koji je SDP-ov predsjednik Vlade apostrofirao kao temeljni državni interes: “Hrvatska pozicija je proeuropska, za europsku energetsku uniju, a naš najvažniji prioritet u tom kontekstu je izgradnja LNG terminala na Krku”, izjavio je Milanović na zajedničkoj konferenciji za novinare.
Sada je zavladala kolektivna sinkopa, i iz SDP-a i Mosta stižu poruke da “jesu, ali za LNG na kopnu” (Ines Strenja-Linić), kako se “krši Ustav” (Željko Jovanović), pa i da “često u politici dođe i trenutak kad moraš biti čovjek”, kao što je zaključio visokomoralni SDP-ov župan Zlatko Komadina. Ima u svemu i doza humora jer je na riječkim demonstracijama sudjelovao europarlamentarac Ivan Jakovčić, koji je kao ekološki osviješten, protivnik LNG terminala u Omišlju, ali želi da se izgradi u istarskom Urinju. Ako je povijest učiteljica života, onda je u prošlih 25 godina naučila da gospodin Jakovčić nikada nije imao želje koje nisu uključivale i materijalnu isplativost.
Nećemo ulaziti u ekološka nadmudrivanja o opasnostima zbog plutajućeg LNG terminala i teze kako će izazvati propast turizma i lokalne flore i faune, nego tek pledirati na logiku. Slični ili identični terminali nalaze se u Italiji, Španjolskoj, Francuskoj, Turskoj, Grčkoj i Portugalu, koje su, također, zemlje s razvijenim turizmom. Ili primjer Litve, u kojoj je plutajući LNG smješten u lučkom gradu Klaipedi - na ulazu u tamošnji park prirode.
Zaključak je jasan. Ili su sve pobrojane nacije sklone kolektivnom suicidu ili je, možda, Hrvatska već dugo izložena uglavnom iracionalnim ekološkim ucjenama, koje izazivaju strahove kod građana, a politiku paraliziraju u donošenju važnih odluka. Hrvatska nema svojeg Charlesa de Gaullea, čiji je državnički moto glasio “promišljanje je posao mnogih, odlučivanje samo jednoga”. Zbog ovdašnje kakofonije u kojoj svi misle da misle, i vjeruju kako trebaju odlučivati, a političari se ne žele zamjeriti glasnom dijelu javnosti, godinama propadaju važni projekti.
Tako je SDP-ova Vlada odbila zahtjev za gradnju Hidroelektrane Ombla, uz obrazloženje da je “područje Viline špilje i izvora same Omble izuzetno prirodno specifično”, što je eufemizam za šišmiše koji tamo obitavaju. Bilo je to izborne 2015. i u SDP-u su se plašili posljedica i onda su sačuvali šišmiše i izgubili izbore. Sličan slučaj bio je i u Pločama, gdje se trebala napraviti termoelektrena, koja bi zapošljavala 350 ljudi, ali plan je propao na lokalnom referendumu. Kao i projekt Plomin C u Labinu, vrijedan 800 milijuna eura, koji je došao do natječaja na kojem je za provedbu izabran japanski energetski div Marubeni, ali je eutanaziran. Prošle godine spriječeni su planovi za izgradnju energane u Piškornici, vrijedne 15 milijuna eura, gdje bi izravno bilo zaposleno 70 ljudi, a prije nekoliko mjeseci i TE Peruća. Ima još toga, ali i ovo je dovoljno ilustrativno.
Možda su neki od spomenutih projekata bili suspektni, no nema logike da svaki plan u ovoj državi predstavlja potencijalni ekocid. Ali nije kriva javnost, kojom je lako manipulirati, nego politika premazana svim mastima, a kojoj nedostaju vizija i znanje. To je glavni ekološki problem u Hrvatskoj.