Komemoracija Slobodanu Praljku govori o svima koji su u njoj sudjelovali, bilo aktivno ili pasivno, a ponajmanje o samome Praljku. A sa skupa koji je bio na rubu politički prihvatljivog događaja najsnažniju poruku poslala je Praljkova obitelj. Nisu se odazvali. Znaju zašto, kao što znaju zašto ne žele obrazlagati svoje stavove.
Dakle, sve što se dogodilo u Lisinskom u organizaciji Hrvatskog generalskog zbora odigrano je u prvom redu za potrebe samih režisera, scenarista, glavnih i sporednih glumaca, pa i statista. Praljkova smrt kao završni čin u radu Međunarodnog kaznenog suda za ratne zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije poslužila je kao scenarij za novu epizodu politizacije Domovinskog rata.
Kao što hrvatska politika nikada nije bila u stanju zauzeti realan stav prema svojoj ulozi u ratu u BiH, priznati njenu tamnu stranu, ograditi se od negativne uloge u sukobu HVO-a i Armije BiH, pa uzdignute glave i bez fige u džepu ići dalje i naglašavati sve pozitivno što je učinjeno tijekom rata u BiH, ali i kasnije, tako se ne zna nositi ni s odlukama Haaškog suda.
A rad Haaškog suda i njegove odluke treba preispitivati, na njih se treba kritički osvrtati, posebno s političkog aspekta. Očekivalo se da će se politika Suda bazirati na kažnjavanju najvećih zločina i glavnih krivaca, a upravo je tu proklizao. Slobodan Milošević i eksponenti njegove politike - koja se kreirala u Srbiji i provodila agresiju kroz MUP Srbije i Službu državne bezbednosti, koji su kontrolirali paravojne postrojbe što su operirale po Hrvatskoj i BiH - te JNA na Haaškom sudu nisu adekvatno sankcionirani. Svako je sudsko vijeće vodilo svoju politiku i utvrđivalo svoju istinu, a Haaški sud kao institucija pravde u tome se potpuno izgubio.
No domaćoj političkoj eliti takvo stanje kao da odgovara. Spremno uskoče u svaki kaos i zbiljski se potrude da postane još veći. Prednjači HDZ koji nije odmaknuo od teze nekadašnjeg predsjednika Vrhovnog suda Milana Vukovića po kojoj “Hrvati u obrambenom ratu nisu mogli počiniti ratni zločin”, ali ih jednako tako s druge strane dočeka Vesna Pusić koja u HV-u vidi jedino agresora na BiH.
Nemajući političke mudrosti, snage i hrabrosti za iskorak iz ovakve politike, u nju su se nakon presude u predmetu Prlić i ostali utopili premijer Andrej Plenković i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović kritizirajući presudu i ocjenjujući je nepravednom. No čim se pokazalo da su takvi stavovi neprihvatljivi izvan granica Hrvatske, premijer i predsjednica očekivano su reterirali.
Jednako su očekivano izostali s komemoracije Praljku. Jasno da nisu rekli da kao visoki državni dužnosnici ne mogu biti na komemoraciji osobi koja je na međunarodnom sudu (s kojim se Hrvatska ustavnim zakonom obvezala na suradnju) osuđena za ratni zločin. Stjecajem okolnosti, recimo to tako, danas nijedno nije u Zagrebu. Premijer je već prije imao dogovoren put u Pariz, a predsjednica je po planu izmjestila svoj ured u Bjelovar.
Jednako mutno kao što se spomenuti dvojac nije pojavio u Lisinskom, ministarski dvojac se tamo ukazao. Ministri obrane i branitelja, Damir Krstičević i Tomo Medved, nisu si željeli dozvoliti da izostanu s događaja iza kojega stoji Hrvatski generalski zbor, ali su izbjegli reći jesu li u ulozi ministara, dakle kao predstavnici službene Vladine politike, ili su tu bez konzultacije i znanja premijera.
Ukazivanjem na komemoraciji svoju je političku poruku poslao i drugi čovjek HDZ-a i potpredsjednik Sabora Milijan Brkić. - Kako ne bih došao na komemoraciju svom suborcu? Svojim činom general Praljak izdignuo se iznad vlastite slobode jer mu je istina bila draža - rekao je Brkić nadovezujući se na prijašnju konstataciju po kojoj je Haag osudio nevine. Njegova poruka s komemoracije prvenstveno je upućena HDZ-u i njihovim biračima. Naglašena je razlika između njega i predsjednika stranke Plenkovića, s tim da ne treba pitati tko je oslikan kao autentičan domoljub, istinoljubac i HDZ-ovac.
U porukama koje su (ne)dolaskom na komemoraciju u Lisinski pojedinci poslali treba iščitati i činjenicu da generali Ante Gotovina, Mladen Markač i Ivan Čermak nisu došli. To je trojac kojemu se također sudilo u Haagu i u drugostupanjskom postupku su oslobođeni. Njih trojica poštuju odluke Haaškog suda vjerojatno više nego itko i treba li onda čuditi što se nisu pojavili na skupu koji prkosi sudu?
Valja, zapravo, podsjetiti što je Praljkova odvjetnica Nika Pintar izgovorila odmah nakon dolaska u Zagreb iz Haaga.
- O politici u Hrvatskoj ne mislim ništa, jer 13 godina nije poduzimala ništa kad je mogla, što bi se reklo, kad je grmilo, nije ih bilo. Što će sada poduzeti, ne znam. Praljka više nema, jedino u odnosu na ostalu petorku. Ako poduzmu neku reviziju, mogu po pravilima, to postoji, mogu to pokrenuti. Ali mislim da je to sve skupa neozbiljno - rekla je Praljkova odvjetnica i prijateljica. Nije viđena na komemoraciji.