Na snimci što se posljednjih dana dijeli internetom Aleksandar Vučić divlje ponižava nekog Babića čija je krivnja što je luksuzno ljetovao kod druga na Brijunima i na Hvaru. Takva socijalno neosviještena rasipnost u trenutku kad građani Srbije kusaju posni pasulj, totalno je izbezumila pravdoljubivog predsjednika.
S nadmoćnim se gnjevom okomio na podređenog, dere se na stranačkog popišanca dok se drugi stranački popišanci smiju od olakšanja što se Aleksandar Vučić ne dere na njih, i to je ugodno za gledati, po prilici, kao da gledate kako neki siledžija izbrijane mesnate šije okovanom cokulom šutira sklupčanog psa.
Mogu zamisliti kako su obožavatelji Aleksandra Vučića uživali u ovome zlostavljanju. Cvali su od zadovoljstva da voljeni vođa riba hohštaplera, a da nitko od njih ni na trenutak nije pomislio kako je i Vučić sam, po običaju baš svih voljenih vođa u ovim krajevima, u bankama u inozemstvu dosad vjerojatno sakrio jedan poštovanja vrijedan iznos od kojega bi mogao, ne ljetovati na Hvaru ili Brijunima, već idućih pedeset godina sasvim sam ležati na privatnoj plaži, srčući koktele iz polovice kokosovog oraha i izlažući svoje golemo blijedo tijelo nemilosrdnom južnopacifičkom suncu, dok mu jedva punoljetna Tajlanđanka malih sisa nauljenim prstima masira tabane.
U nizu Vučićevih budalaština jedna je meni posebno draga: “Naš narod nema drugove na Brijunima”, kaže on opominjuće i žalosno. I vidiš da on u to vjeruje, u čitavom njihovom narodu, u heterogenom mnoštvu od šest milijuna Srba u matici zemlji i još koji milijun do dva u rasejanju, nema nijednoga koji bi imao bliskog u nekakvom otmjenom ljetovalištu, pa još, da izvinete, u Hrvatskoj.
Ako tkogod možda ima, kao što je, recimo, moj dragi Nebojša Glogovac, nesumnjivo imao drugove i na Brijunima i na Hvaru, bio voljen od mnogih i u Splitu, i u Zagrebu, pretpostavljam da on nije dobar Srbin, nego nekakva izdajica i izrod gori od Vuka Brankovića. Aleksandar Vučić o tome može autoritativno suditi. On je autentični predstavnik naroda. Vučić i narod su kao prst i nokat.
Zanimljivo, dan nakon se pojavila ova snimka srpskog predsjednika, u Osijeku se javio jedan sa željom da postane hrvatski predsjednik. I taj, a riječ je Miroslavu Škori, također, govori o narodu. “U Republici Hrvatskoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana“, ističe u svojem nastupnom govoru Škoro redak iz Ustava kao da se to nekako samo njega tiče.
Premda je demokracija već po definiciji vladavina naroda i svaki koji bude izabran voljom većine punoljetnih građana, bio on demokršćanin, socijaldemokrat ili fašist, bit će narodni predsjednik, Miroslav Škoro očito misli da je on u tome zbog nečega autentičniji. Ostalo mu je to valjda od vremena kad je reklamirao pileću salamu. Škoro je, eto, prost narodski čovjek kojemu je i parizer dobar, za razliku od odnarođenih političkih elita, Zorana Milanovića i Kolinde Grabar-Kitarović koji jedu škampe.
Stavite li jednu do druge dvije snimke s YouTubea, shvatit ćete kako Aleksandar Vučić i Miroslav Škoro to izgovaraju potpuno jednako. Jednako je značenje i njihova uzvišenost i uvjerenje. Kao što, uostalom, nema diktatora koji sam sebe ne bi natjerao u suze govoreći o narodu. Od Benita Mussolinija i Josifa Visarionoviča Staljina do Evite Peron i Mao Ce Tunga, svi su nastupali kao narodni predsjednici i, od prilike do prilike, strijeljali i vješali narodne neprijatelje. Nema ustvari opasnije riječi od riječi narod.