Prekipjelo je, još je malo vremena ostalo Jugoslavenima i jugoslavenčinama. Četrnaestoga odlaze, brišu se iz kolektivne povijesti. Sve što je ikada bilo povezano s Jugoslavijom nestaje na Valentinovo. Dogodit će se na Korzu. Ako je neko mjesto odgovarajuće takvom događaju, onda je to riječki Korzo. Prošlu je subotu tamo bilo svega.
Ne, ništa od golih guzica i sisa, iako je bio i onaj iz Leta 3. Sasvim suprotno. Opera. Svi su pjevali. I oni na bini i oni na molu. I zbor muškaraca iz Finske. Oni ne razumiju hrvatski, ništa, ali ipak su uspjeli na hrvatskom izgovarati stihove himne. Publika je pjevala talijansku pjesmu. Bella ciao. Partizansku. A onda se javio onaj iz braniteljske udruge Kastva, Marino Grbac. On nije Finac, iako se hrvatskim služi kao i Finci koji su pjevali.
Taj je napisao da je “jugoslavenska zastava simbol zločinačke države, komunističke tvorevine ovih prostora tako da pod tom zastavom prisilno i naša Hrvatska pod kojom su ginuli Hrvati bez suđenja poslani na razna stratišta po Hrvatskoj, a da ne spominjem Bleiburg nekoliko stotina civila, žene, djece i nenaoružanih vojnika pa i naši prijatelji suborci i rodbina u našoj novijoj povijesti osamostaljenja hrvatske države”. Znam da je ovo bilo bolno i okrutno čitati. Ali ima još.
“Napominjem da je dosta građanima i mojim suborcima ove i slične provokacije i našim saznanjima da je došlo i do hapšenja ne isto mišljenika koji promtno reagirali na postavljenu jugoslovensku trobojnicu sa zvijezdom petokrakom zahtjevamo da se ista makne s riječkog Korza da se ne bi pretvorilo u još veći incident jer ne garantiram da će moji suborci građani Rijeke, a i šire mirno gledati izloženu jugoslovensku trobojnicu bez obzira u koju svrhu ona postavljena od koje su ginuli njihovi očevi djedovi te moji suborci i nedužni civili. Ako se ista ne makne očekujte prosvjede većih razmjera.” Isto su zaključili i Josip Đakić i Josip Periša koji su se javili priopćenjem Hvidre.
Oni isto protestiraju jer da je to samo provokacija pod izgovorm umjetničkih instalacija. Ne daju se zezati niti im se može svašta prodati. Istina, nisu skužili da je Rijeka, između ostalih simbola političkih razdoblja pod kojima je živjela, stavila i svastiku. To im nije smetalo. Ili su povjerovali da je riječ o umjetničkoj instalaciji. A onda je krenulo. Spontano i prirodno, kako to obično i ide protiv totalitarizama. Stvorila se grupa slobodarski nastrojenih ljudi, okupili su se u grupu na Facebooku i odlučili - briše se Jugoslavija iz kolektivnog sjećanja.
Grupa Aupičku baš na sveti dan marketinške ljubavi na Korzu organizira brisanje Jugoslavije iz kolektivnog sjećanja, taj “najveći izvor mržnje utkan u svako hrvatsko biće - sjećanje na Jugoslaviju”. “Spominjanje ove zločinačke tvorevine preko noći će biti izbačeno iz knjiga, udžbenika i radnih bilježnica za osnovnu i srednju školu, a vrijeme proteklo između ‘45. i ‘90. ostat će zapamćeno kao ono-o-kojem-se-ne-govori”.
Naravno da je ekipa skužila kako se to radi. Ima među njima onih koji su pamet stekli po komunističkom sustavu obrazovanja, a taj je baš izdržljiv. I umjesto da se bore protestima i prijetnjama, shvatili su da se komunistička zvijezda poništava gimnastičkom. Izvođenjem gimnastičke zvijezde svaka će osoba koja se želi osloboditi tog komunističkog jarma zauvijek biti slobodna.
I nestat će, kako su i obećali, mrske građevine tog perioda, Titov most, tunel Učka, Škurinje. Jugoslavija će ostati samo u životima Đakića, Culeja, Grpca i Periše. I svastika.