Uh, mora da je gadno djeci u toj osnovnoj školi. Nije daleko od toga da bi im trebalo poslati socijalnu službu i nekog ozbiljnog da ih zaštiti. Vera Blažević, ravnateljica OŠ Ružičnjak, zalaže se za uvođenje jednospolnih razreda. Ono, samo dječaci ili samo djevojčice. Jer se u takvim školama manje izostaje, postižu bolji rezultati, djeca su manje nervozna, manje je anoreksije i muških stereotipa. I postiže se normalnost u odnosu na suprotni spol.
Zbog različitog kognitivnog razvoja, pri čemu djevojčice brže sazrijevaju, trebalo bi ih držati odvojenima. - Različita im je struktura i organizacija mozga. Dokazano je da dječaci uče drukčije od djevojčica pa bi tome trebalo prilagoditi i kurikulum - rekla je ravnateljica jedne osnovne škole. Mora da je super predati dijete nekome takvome. Recimo biti otac dječaku kojega ravnateljica smatra prirodno specifičnijim za shvaćanje, malo sporijim za razumijevanje i mrvicu zahtjevnijim za učenje. Onako, normalan, a krele. Istodobno. I kao takvome mu trebaju malo drukčiji uvjeti, posebnija pažnja, inače će izostajati s nastave, imati slabije ocjene, biti nervozan, odbijati hranu u svom tijelu, prepun stereotipa i neće biti normalan u kontaktima s djevojčicama. Ako ovo procuri do djece, a hoće jer su oni na snapchatu i whatsappu od drugog dana postojanja tih aplikacija, upravo su dobili najbolje ispričnice za svaki izostanak i bijednu ocjenu. I nasilje, ako se upletu. Smetao im je suprotan spol, djevojčice. Koje su bolje tek u svladavanju gradiva od vršnjaka. U stvari, toj su ravnateljici možda djevojčice krive za svaki neuspjeh i teški period u životu dječaka. Toliko iznerviraju dječake da ovi više ne mogu funkcionirati, ne jedu, ne spavaju, nemirni su na nastavi, dekoncentrirani su kada bi trebali učiti, u stanju su se odati skitnji na putu od škole do kuće, prvoj cigareti, sanjaju o poljupcu, ali to ne priznaju, ljubomorni su na druge i same sebe, okruženi su kaosom informacija koje ne znaju razvrstati i procijeniti, a moraju donijeti odluke, moraju izabrati pa će nužno pogriješiti, nemaju prave uzore koji bi im mogli dati dobre savjete, ne čuju dobre, a upiju pogrešne riječi, nalaze se u beskrajno teškoj fazi u životu u kojoj im ništa nije jasno i ne znaju koji korak napraviti, ali sada kada je obznanjeno da je za dobar dio toga kriva činjenica što su sa suprotnim spolom, onda znamo i kako riješiti problem. Eliminirati djevojčice! Eliminirati dječake! Gradimo društvo gdje bi žene trebale biti jednako cijenjene, a onda, zato što su dječaci sporiji u razvoju (stvarno?) eliminirat ćemo djevojčice iz njihova okruženja. Smjestimo ih u druge škole, možda zlatne, možda luksuznije od ovih u kojima su se gurale s dječacima, oslobodimo prostor samoće za jedne i druge, dajmo im da žive u nesporazumu pa kasnije, u duhu katoličkog nauka, uvalimo ih u svetost braka kako bi do smrti nastavili sa zabludom života.
Žene Islanda su prije četrdeset godina izvele inteligentnu akciju, ostavile su svijet i društvo bez sebe, uzele su day off i posvetile ga sebi, nisu radile ništa od svojih poslovnih i društvenih poslova i natjerale su sve da promijene stav i razmišljanja.
Danas je u toj zemlji porodiljni dopust podijeljen na majke i očeve, i neprenosiv je. Svi se uče kako živjeti ravnopravno, kako je super ako postoji pažnja i naklonost, ljubaznost u životu, ali osjećaj vrijednosti žene ne ovisi o tome postoji li neki muškarac koji je voli. U stvari, problem ideje podijeljenih škola je u tome što on ne zastupa pluralizam obrazovanja nego se nalazi pod okriljem vjerskog konzervativizma. Konkretno, kršćanskog. Namijenjen je onim roditeljima koji žele da im djeca budu do određene dobi potpuno zaštićena od drugog spola. Tome nasuprot postoje iskustva djece s Downovim sindromom koja se uključuju u najobičnije razrede kako ne bi u životu bila izložena lošem tretmanu posebnosti. I stvarno, kao što je to rekao Jokić: zašto ne bismo napravili škole za ljevake i dešnjake? Zašto onda ne bismo napravili i druge podjele i sretno zakoračili u savršeno društvo? Možda uspijemo napraviti prave arijevce? Samo moramo odlučiti odvajati, a to je puno lakše nego usvajati. Malo im isključimo pravo na ljudskost, proglasimo ih drukčijima, nepotrebnima i izdvojimo. Jer, zašto bismo se mučili oko toga kako odgojiti i stvoriti dobre ljude, kada je lakše samo izabrati i okrenuti glavu. Ali, to su oni koji se ne zamaraju mišlju da se djecu ne isključuje i ne odvaja, nego da ih se grli jer ih zagrljaj čini sretnima. To su oni koji se ne obaziru, koji su sami naučeni na nevoljenje. Njih treba zagrliti. I zato, kada vidite tu ravnateljicu OŠ Ružičnjak, sve ove koji su na konzervativnom festivalu, slobodno ih zagrlite. Zamislite koju konfuziju oni nose u glavi, žive u svijetu koji ljude tretira ravnopravnima, a oni bi bili posebni. Pa, njima zagrljaj najviše treba.