Ima ta neka divnost u jednostavnim mozgovima. Njima je svijet livada puna cvijeća, idila kojoj pripada samo Bambi, svijet u kojem se kreće mala Hajdi, eventualno dragi Groot i nema mjesta podmetanju, podmuklosti i prevari. Takav mora da je svijet sutkinje Nade Turkalj, žene koja je povjerovala da kada netko, primjerice Marko Perković Thompson, uzvikne “Za dom spremni”, nije mislio na ustaše nego kućicu Ivice i Marice, Ježurke Ježića, možda malog mrava iz basne sa cvrčkom.
“Izvođenje nije proizvelo narušavanje javnog reda i mira, nije bilo praćeno političkim i drugim porukama kojima bi se uznemiravali građani kako na koncertu, tako ni šire. Uvažavajući dokaze nije utvrđeno da je Marko Perković glasnim pjevanjem poticao mržnju na temelju nacionalne ili vjerske pripadnosti, budući da se tekst ‘Za dom spremni’ koristio kao sastavnim dijelom pjesme ‘Bojne Čavoglave’, pa je sud istoga oslobodio od optužbe”, rekla je sutkinja Turkalj. Ona je svojedobno staricu strpala u zatvor jer je ilegalno prodavala sir uz cestu.
Sutkinja vjerojatno nikada nije čula za ustaše, nema pojma tko su bili, što su radili i što znači “Za dom spremni”. Njoj je to valjda neka lirska sloboda. A dom je krasna riječ, znači puno više od građevine, kuće ili stana, veća je od svakog dvorca. Uostalom, Ježurka Ježić zna sve o tome.
Sutkinja Turkalj je povjerovala onome što je braneći pjevača koji samo pjeva bez namjere pobuditi ikakve emocije kod svoje publike, pop-zvijezdu koja samo zabavlja bez ikakve namjere da prenese neku poruku, a riječ je o Thompsonu, u njegovu obranu izgovorio odvjetnik Davorin Karačić.
Taj je odvjetnik, inače specijaliziran za obranu brojnih prekršajno optuženih za isti poklič, nakon izricanja oslobađajuće presude rekao da nema ničega spornog u pokliču. “Izraz nije sporan, mogu biti sporne samo okolnosti koje ga okružuju. Izraz ‘Za dom spremni’ može se koristiti u drugačijim okolnostima, može biti sporan, ali u Domovinskom ratu to je bio izraz bunta i poziv na mobilizaciju, borbeni poklič za plašenje neprijatelja i taj ‘Za dom spremni’ nema nikakve veze s onim koji veliča NDH”, rekao je Karačić. Naravno da ima, ali je on ispričao priču da su taj poklič za Domovinskog rata koristili hrvatski branitelji tako da se nisu povezivali sa zločinima ili totalitarnim režimima.
To je valjda njegov doprinos povijesnoj građi, on valjda zna kako su se pozdravljali hrvatski vojnici po rovovima Hrvatske, da li su zapovjednici, svi redom do generala, pozdravljali izgovarajući “Za dom spremni” ili nešto drugo. Možda nam govori o nepravdi jer taj pozdrav nikada ne koristimo na službenim manifestacijama, nikada ni jedan vrhovni zapovjednik, od Tuđmana do Kolinde Grabar-Kitarović, nije pozdravio hrvatske vojnike tim pozdravom.
Karačić nije nevješt, on recimo razumije da postoje okolnosti, on razumije što znači plašiti. To i kaže, ali, kao i svi odvjetnici, radi sve da oslobodi svoje klijente. A upravo je razočarao sve poklonike ustaštva, rekao im je da ih je Thompson cijelo vrijeme vukao za nos, radio budale i smijao im se u lice i iza leđa kada su pjevali njegovu pjesmu samo da mogu uzviknuti “Za dom spremni” i poistovjetiti se sa strahom koji su izazivali ustaše. Džabe! Nema tu ustaštva. Osim pozdrava na mržnju i progon. Ali to je činjenica, a neće se valjda jedan sud baviti bitnim činjenicama i zaključivati logikom prosječnih ljudi kako bi donio presudu koju svi razumiju.
Ne, sud je povjerovao podatku da je pjesma izvedena milijun puta, da je takva, s tim pokličem snimljena i puštena u prodaju i koga vraga bi se sada trebalo zamarati je li taj poklič poziv na mržnju. Uostalom, poziv govori o domu, a ne o mržnji, nikome ne prijeti, nikoga ne ugrožava i zašto ne bi jedan pjevač mogao pjevati o domu? Ustvari je grozno koliko je glupo to objašnjenje presude. Baš bolno glupo. Možda u doslovnoj interpretaciji teksta sutkinja nije prepoznala riječi mržnja, ubij, protjeraj, pa i Hrvate, kako su to radili ustaše, možda njoj to stvarno nema veze s ustaštvom, ali to onda stvarno govori o problemu svedoslovnog shvaćanja.
Možda suci dobivaju neku posebnu uputu, manual o tome što znači mržnja i kako je prepoznati, možda su sutkinju Turkalj koji put trebali uključiti u neku dodatnu stručnu edukaciju o povijesti, civilizaciji, slobodi, jer njoj je nekako sve to promaklo kad je zaključila da nitko nije uznemiren. Nije skužila da taj poklič sramoti svaki pošteni osjećaj hrvatstva jer je banalna, na prvu, najjednostavnija i najotrovnija replika i oponašanje zloglasnog dijela hrvatske povijesti. Taj pozdrav najavljuje zlo, on jest prijetnja svima koji ga ne prihvaćaju.
Taj je pozdrav identifikacija s “totalitarnim, fašističkim i sramotnim režimom NDH”. Citat je ono što je o NDH rekao odvjetnik kojem je povjerovala da tu nema mržnje, Davorin Karačić. Nekako su je dosta jednostavno nasanjkali, u njenoj sudnici.