OŠTRI REZOVI

KOMENTAR BORISA VLAŠIĆA Kako preživjeti bez vode i što je Zagrebu Željezni Franc

Zagreb, 020807.
Ilustracija : tople vode.
Foto: Boris Kovacev / CROPIX
Boris Kovačev / CROPIX

Džabe što imamo onu službu za obranu od rata i nevolja kada jedna puknuta cijev pokaže koliko ništa ne funkcionira

Prije dva se dana nismo prali. Nitko. Ništa. Ni potpazušje. Bilo nam je super. Nevolja je bila s kavom. Ne može se skuhati bez vode. Neki su probali s pivom. Odvratno. Neki ti put baš treba voda. Za ručak su bili zimska i paradajz. Za WC nije bilo ništa. Ignorirali su se svi događaji u kupaonici, kao da ne pripada stanu. Oni koji rade izvan Novog Zagreba bili su spašeni. Ostali su čekali cisternu. Izdržljiviji su krenuli u potragu. Uvijek su penzioneri ti koji su izdržljivi. Hodaju, onako mršavi, žilavi, glava pokrivenih reklamnim šiltericama i nose plastične boce.

Cijeli dan su tako hodali. Cisternu su vidjeli u Zapruđu, Utrinama i Sigetu. Prije pet minuta ili pola sata. Tko je htio biti siguran, zvao je Holding. Ljubazna automatska sekretarica upućivala je da se pritisne jedan za opće informacije, sedam za servisne. Onda bi išle vijesti o stanju sa strujom. Umiješale bi se i one s obavijestima o autobusnom prometu. Onda bi veza pukla. Ali se moglo nazvati opet. A onda bi netko na ulici viknuo da je iza one visoke zgrade došla cisterna. Tako su izgledale informacije. Flaše s vodom nestajale su iz dućana.

Prvo iz malih dućana, onda iz onih većih. Facebook je gorio od obavijesti. Radio je u vijestima ponavljao da nema vode. To su svi znali. I da će doći navečer. Onda su uslijedile spontane psovke slušatelja. Izvan etera. Pa su rekli da je gradonačelnik obećao svima dostaviti vodu. Na to je majci onog Ivana koji se preko veze zaposlio u Vodoopskrbi zasjalo oko.

Stara je pomislila kako će baš njen sin pritegnuti posljednji šaraf u raspadnutoj cijevi i da će krenuti narodno slavlje, vratiti se život u Novi Zagreb. U njenoj se glavi ispod trajne ondulacije koju nosi od 2007. pojavila misao da bi se mogao pojaviti i Thompson, onako prigodno održati koncert. A zašto ne bi došao i autobus s Nikom Kovačem, isto je bilo ljeto ono zadnji put. I nije bilo vode, a svi su bili sretni.

A onda se ponovio isti dan. Opet se nismo prali. Penzioneri su lutali ulicama. Oni ne kuže da imaju i internet i GPS u mobitelima i da bi im to pomoglo u potrazi za vodom. Neki su ipak zvali Holding i pitali žene koje su se javljale na telefone da gdje su cisterne. A one su znale samo da su cisterne na terenu. Nitko nije znao gdje je teren, koliko je velik i koliko je cisterni otišlo na tu lokaciju. Jedna je žena otišla do Bundeka, tamo je bilo vode. Uzela je malo i nosila kući, za zahodsku školjku.

Tri su viđene kako se vrzmaju oko spomenika Franji Tuđmanu, nišanile su udaljenost do fontana. Voda je voda. Javio se i onaj poznati, onaj suprug, i rekao da je zube i cjelokupnu higijenu obavio s bočicom vode. I da je skužio koliko ustvari vode bacamo. Bilo mu je poučno ostati bez vode. I Zagrepčanima. Sad znaju što im ne štima u gradu.

Čak i da zanemare kako je problem starih i loših cijevi iz kojih iscuri ista količina vode koju Zagrepčani potroše u jednom danu i da se za taj problem zna desetljećima, jasno im je da im nitko ne može pomoći. Gradonačelnik se bavi drugim stvarima. Pritom kaže da ako nema vode, on će skočiti kroz prozor. Pa ga svi oko njega zaustave jer znaju da taj ispuni takva obećanja.

Ali znaju i da nema te službe koja će pomoći u ovakvim situacijama. I da džabe što imamo onu službu za obranu od rata i nevolja kada jedna puknuta cijev pokaže koliko ništa ne funkcionira. Osim Željeznog Franca, onih nekoliko pumpi koje je ostavio Franjo Josip u naslijeđe. Njemu se ovo nije moglo dogoditi. Od nasljednika je očekivao da napreduju. Nisu. Mijenjaju GUP.

Tagovi

Izdvajamo