Nikad nitko nije objasnio kako se to postaje vjernik. Postane li čovjek vjernik kad se rodi, nakon krštenja, svete pričesti ili kad si pribavi prvi grijeh. Može li dijete koje ne zna govoriti biti vjernik? Zašto ne, ako razlikuje dobro od lošega? Što je s onim mlađima? Što je s onima koji budu i stariji, a ne ide im s razmišljanjem? Oni nemaju pravo na zaštitu i sigurnost vjere? Je li to onda neki elitni klub? Prvu sam pljugu zapalio sa šest godina. Bilo mi je zlo ostatak tjedna.
Krali smo hostije, a kada smo se prežderali, zaključio sam da i nisu bog zna kakve grickalice. Krali smo i voće iz popovskih vrtova i baš nas je bilo briga za svećenika koji je trčao za nama i nešto se derao. Nitko mu nije vjerovao da bi trebalo stati, iako je baš to htio. Nekako nismo vjerovali da ima dobre namjere. Igrao sam nogomet u katedrali. Što sad, frendov tata je tamo bio šef, ali ne i svećenik, naravno da ćemo igrati nogomet u katedrali. Nećemo valjda gledati u loptu, a i bili smo na mjestu gdje smo trebali biti dobrodošli.
Zadnji put kada sam bio u crkvi ona časna za orguljama je nešto siktala prema meni jer nisam kleknuo i križao se kao i ostali. Sjedio sam i mislio si svoje. Čak se nisam ni prepirao, župnik je zvučao dosta zdravorazumski. Uopće mi nije jasno zašto mi nije uputila pogled pun blagosti kada su u crkvi bili i neki za koje svi znamo da nisu dobri ljudi, a za mene ne znamo ništa. Ona, časna, i ja. Čak, bliži sam, kako bi rekao DŠ, onoj Berryevoj rečenici - nisam trinaest godina bio u crkvi, ali sam bliži raju nego oni koji nisu propustili ni dana.
“Grijeh vaš ako glasujete neka prijeđe na vašu djecu... Neka vaša djeca pamte vaš grijeh... Dokažite da ste vjernica. Proklinjem vas i vašu djecu ako glasujete za, povijest vam neće oprostiti ni zaboraviti i nosit ćete pečat prokletstva. Ako ste protiv obitelji, protiv ste hrvatske budućnosti”, napisala je neka osoba saborskoj zastupnici. To je protest protiv Istanbulske konvencije. I dokaz ludila.
Dosta gadna stvar, kletva. A i što to znači tražiti od nekoga da dokaže da je vjernik. Kako se to dokazuje? Mora li se vjerovati samo u ono što vjernici tvrde da bi trebalo vjerovati ili čovjek jednostavno vjeruje u ono što vjeruje, jer to ionako ne može izabrati. Nije vjerovanje stvar odluke. Jer ako jest, onda k vragu, nije to neka osobita vjera kada možeš odlučiti da vjeruješ. Dosta bih bio razočaran ako mi netko kaže da je biti vjernik neka odluka. Trebalo bi to biti nešto iznad toga. Ustvari, nešto unutar čovjeka. I apsolutno nešto što oplemenjuje čovjeka, nagoni ga da mu bude prirodno biti dobar prema drugima, pomagati slabijima, štititi ga.
Pomoći, recimo, ženama koje žive u vezama s nasilnim muškarcima. Pomoći ženama koje žive u društvu nerazumijevanja, tamo gdje je prirodno da se žena ponaša kao sluškinja koja usput i zarađuje izvan kuće. Pomoći joj u društvu koje je naganja da rađa djecu, a onda joj ne da radno mjesto. Ili joj ga oduzme jer je na porodiljnom. Pomogne joj u okruženju u kojem se za nasilje nad ženama ne kažnjava strogo iako joj je uništen cijeli život.
Tako nekako bi bilo normalno da se ponaša vjernik. A ne da šalje kletve pozivajući se na obitelji i hrvatsku budućnost. Prokleti nekoga je, onako, prilično ružno djelo i dosta veliko zlo. Prokleti nekome djecu je bolesno i opasno. Takvu bi osobu trebalo zatvoriti i liječiti. Jednostavno, ne postoji ta vjera u čije ime se smije nekome drugome željeti zlo. Nema te plemenitosti u društvu koje se bazira na zabrani i progonu. Zašto ne zaštititi žene? Zašto ne odobriti Istanbulsku konvenciju? Zašto mrziti one koji bi da se ona ratificira? Zato jer se želi neko dobro? Koje? Kakvo? Kako izgleda dobro bazirano na uskrati zaštite ženama? Aha, postoji ona priča o rodu. To ne piše u Istanbulskoj konferenciji.
Ali su to pročitali svi njeni protivnici. Kako ide ono s najvećom pobjedom vraga? Uvjerio je ljude da ga nikada nije bilo. Možda ih sada uvjerava da postoji nešto što oni ne vide, što ne piše u Konvenciji i nagovara ih da počnu s mržnjom. Mržnja svakako nije odlika vjernika. I, kako bi taj vrag izgledao? Baš kao vrag, nešto ružno i odbojno ili kao netko tko im je blizak, tvrdi da im je prijatelj i šapuće - mrzi?
U stvari su svi ovi koji su se pojavili na Jelačićevu trgu i urlali protiv ratifikacije Istanbulske konvencije bili za mržnju. U ime mržnje žele zabraniti zaštitu žena. Kakav je to dokaz vjere? Kakva je to obitelj ako je protiv zaštite žena? Kakva je to hrvatska budućnost ako se do nje dolazi kletvom?
To mora da su neka vražja posla koja pogone te hrvatske vjernike. I mora da je netko gadno prokleo hrvatsku obitelj i žene.