Nemojmo se zezati, Mažuranić i Ante Starčević, Radić i Stepinac, a naravno i Tuđman, izletjeli su zbog one biste Josipa Broza Tita. Uostalom, kako bi jedan ozbiljan predsjednik jedne ozbiljne zemlje mogao objasniti nekom ozbiljnom gostu zašto ima bistu kralja Tomislava? Netko ga je vidio, nešto pouzdano zna o njemu? Ali, prije svega, Milanović ih je pobacao zbog Tita. Nikada nije bio tip koji bi se zaklinjao u njega, niti je djelovao kao netko kome bi Tito značio išta više od osobe iz povijesti, ali ga je provokacije njegove prethodnice koja je bistu šutnula u podrum ipak dočekala. Njoj je to bilo postignuće, nju je bilo sram antifašista i htjela se umiljavati desnici.
Tko zna što to znači Milanoviću, očito ne dovoljno da tu bistu vrati, ali mu, očito, ništa ne znače ni ostale. Da ih je ostavio, da nije ništa napravio, možda bi ga nazivali kukavicom. I lijevi i desni. Prvi zato što nije ništa napravio da pruži zadovoljštinu onima koji su bili povrijeđeni postupkom Kolinde Grabar-Kitarović, a desni jer bi mu se mogli zlurado smijati. Još bio možda nekome morao objašnjavati koga i zašto drži biste ostalih. Za Stepinca, jasno, nikome nije jasno. Nije da je spasio nekoga tijekom Drugog svjetskog rata, niti da se nije mogao usprotiviti i ozbiljno sukobiti zbog ljudi koji su s ulica i iz svojih domova odvođeni u smrt. Zašto bi onda držao njegovu bistu? Ili onu kralja Tomislava? Tko zna o njemu išta pouzdano? Kako onda držati njegovu bistu pored onih koje podsjećaju na stvarne ljude? Vrjednije je imati dječji crtež nego cijelu bistu nekom mitu.
Od svega je možda najproblematičnije imati bistu Franje Tuđmana, njega se ipak mnogi sjećaju. Recimo, one avanture s Bosnom i Hercegovinom, onih napada na slobodu i demokraciju, onog puta u međunarodnu izolaciju, prijetnje sankcijama, cijelu frku s Haaškim sudom, a da se nitko ne sjeti privatizacije i njegova osobna primjera, kupovine ekskluzivne vile zahvaljujući zakonu koji je sam ukinuo nakon što je zbrinuo vlastitu obitelj. Da se tako obrušio na komade metala i među njima izabirao koga će sačuvati, a koga poštedjeti, dovukao bi si samo nevolje pred vrata. Ovako ih je sve izbacio, neka se njima bavi tko i kako želi. Gotovo kao ona najgora opcija s nemogućom djecom.
Uzmeš im igračku i natjeraš ih da se zabave na drugi način, ako već ne mogu skužiti kako se ne ponašati glupo. A bilo bi prilično glupo i djetinjasto preko bisti se obračunavati s ljudima kojih nema i od kojih nema više ničega, osim sjećanja. Kao s Titom. Čak je i Tuđman uspijevao živjeti s Titovom bistom na svom radnom mjestu, ne obazirući se, baveći se sobom. Skinuti naziv s jednog od najljepših zagrebačkih trgova zato što je nosio njegovo ime i izbaciti njegovu bistu s Pantovčaka zbog ideoloških stavova je stvarno djetinjasta odluka, hir koji kao i svi hirovi, nema uporište ni u čemu nego u zadovoljenju malenih duša i osobnih kompleksa.
I to stvarno nema veze s onim što se od Hrvatske očekuje sutra i za deset godina. Vući tamo neke tipove iz prošlosti u budućnost znači doslovno vući utege pri svakom koraku naprijed. To je stvarno slično onom idiotizmu u kojem je Tito uživao. Mitinzi i parole njemu u čast, rođendan kao svedržavni praznik, mladost koja pjeva njemu u čast, a ide joj na živce, kao i sve što ih koči da krenu naprijed. Svi poslije njega su htjeli isto, ali im nije upalilo. Živjeli su u prošlosti. Možda će Milanović pustiti da Hrvatska krene malo naprijed, da joj barem predsjednik ne bude smetnja i mjera veličine. Biste u muzejima su makar kraj raspravi o prošlosti, o našima i njihovima.