Na osnovi razgovora s nekoliko ljudi prilikom priprema zadnjeg subotnjeg broja Jutarnjeg nametnulo nam se jedno, čini se, važno pitanje. U subotu smo obilježili četvrt stoljeća neovisnosti, znamo li o čemu je riječ, što to znači i od čega smo se zapravo tog datuma u jesen 1991. godine odmicali? I koliko smo se uistinu odmakli?
Nominalno, odlazili smo iz bivše države, što dalje od njezina političkog i ideološkog sustava. U praksi, željeli smo se razdvojiti od istočnih susjeda, priključiti Zapadu i što prije unutar Europske unije zaboraviti na pedesetak godina pogrešno usmjerene prošlosti. Namjeravali smo brzo doseći kvalitetu življenja kakvu smo otkrivali na svojim putovanjima preko granice. Jesmo li uspjeli? Bojim se da nismo.
Pogledamo li malo izvan okvira vlastite prošlosti, nekome tko je nakratko posjetio Njemačku 1945. godine, odmah nakon Drugoga svjetskog rata, pa se onda 1970. vratio u Zapadnu Njemačku, nije mogla promaknuti dramatična promjena koja se dogodila u tih 25 godina. Toliko vremena bilo je dovoljno da Njemačka od poraženog okupatora postane najsnažniji motor europskog rasta i razvoja.
Snažnu promjenu osjetio je i svaki hrvatski gasterbajter koji se također dobro sjeća Njemačke iz sedamdesetih kada je tamo odlazio "na privremeni rad" kako bi zbrinuo vlastite nasljednike koji su, takav je bio plan, trebali ostati živjeti u Hrvatskoj. Dramatičnu promjenu, otad pa do danas, doživjela je, naime, i Hrvatska u koju se vratio i, možda, za njenu neovisnost i ratovao. Promjena je, međutim, u mnogočemu drukčija od željene.
Nedavno istraživanje Ekonomskog instituta Zagreb pokazalo je da Hrvatski telekom, kao šesta najveća kompanija u državi, sam generira tri posto hrvatskog BDP-a. Stavimo li priču u širi kontekst, deset najvećih hrvatskih kompanija stvara četvrtinu hrvatskog BDP-a. Neka se samo jednoj od njih zanjiše, posljedice neizbježno osjećaju svi jer se svaki takav pomak odmah osjeti na kupovnoj moći građana, kao i na investicijskoj snazi kompanije. Znači, nalazimo se u zoni visokog rizika.
Drugi važan pokazatelj smjera našeg razvoja je struktura biznisa tih deset najvećih kompanija. Izuzmemo li Plivu i Inu, dvije banke - Zagrebačku i Privrednu, HEP i HT, ostali veliki hrvatski biznisi čvrsto su vezani uz proizvodnju i prodaju hrane, najtemeljniji biznis siromašnih. Pritom je HT korisnik, a ne kreator visoke tehnologije, Ina je pola državna, pola MOL-ova i odavno je izgubila primat na regionalnom tržištu, a HEP je državna infrastrukturna kompanija. U pravoj kreativi ostaje nam, znači, samo najveći hrvatski izvoznik, Pliva, koja, iako u vlasništvu Teve, u Hrvatskoj ima snažan razvojni centar. Sve to je premalo da bismo mogli govoriti o stvaranju moderne države.
Više od 20 posto BDP-a i ove će godine donijeti turizam. To je, naravno, odlično promatra li se kao izolirana brojka u turističkoj statistici rasta. U tih 20 posto od turizma ulazi, međutim, i dio one četvrtine rasta koju stvara deset najvećih kompanija. Statistike se preklapaju jer turizam neizbježno utječe i na HT-ovu i HEP-ovu bilancu, ali i na bilance svih proizvođača i trgovaca hranom. Dogodi li se najmanji negativan pomak u turizmu, što je djelatnost visokog rizika koji često ne možemo kontrolirati (vremenske nepogode, terorizam i nasilje čak i u susjednim zemljama, fluktuacija u cijeni goriva...), deset najvećih kompanija možda će i dalje generirati četvrtinu BDP-a, samo što će taj BDP biti značajno manji, a mi svi značajno siromašniji.
Za razliku od vremena prije 1991., hrvatske su tvrtke danas više nego ikad ovisne o inozemnim naručiteljima jer je domaće tržište malo. Pozitivno ili negativno okruženje, o kojemu govorimo kada govorimo o rastu, često je zapravo krvna slika ekonomskog stanja u regiji iz koje smo se stjecanjem neovisnosti politički isključili, ali po mnogočemu nikada iz nje nismo otišli.
U potrazi za najboljim poslovnim okruženjem ulagači, kojima je cijeli svijet na raspolaganju, uspoređuju koja zemlja bolje ispunjava njihova tri ključna zahtjeva: pravnu sigurnost, stabilnost poreznog sustava i dobar omjer cijene rada i kvalitete isporučenog proizvoda. Hrvatska je tu možda bolja od svojih najbližih istočnih susjeda, ali daleko zaostaje za svima ostalima.
Hrvatska je danas izvan Jugoslavije, države koja više ne postoji. To samo po sebi ne znači da smo neovisni o događajima u susjedstvu. Ono što je drukčije od našeg susjedstva prije 1991. godine, kada smo bili zaštićeni unutar velike zemlje, činjenica je da je ono danas brojnije i raširenije jer uključuje i zemlje koje nisu bile u sastavu bivše države.
Danas ne živimo u federaciji i više nam nitko ne nameće politiku kojom ćemo voditi državu. Iako kroje regulativu cijele Europske unije, Bruxelles i Strasbourg kao njena administrativna središta, unatoč čestoj predrasudi, zapravo malo utječu na unutarnji život država članica ako njihove vlade nisu toliko slabe da im treba takva vrsta političke proteze.
U proteklih četvrt stoljeća propustili smo odrediti kakvu politiku hoćemo. Nekadašnju državnu, plansku ekonomiju naslijedilo je razdoblje slučajnih uspjeha i pogrešaka. Neovisnost je tu, ali nismo naučili samostalno donositi odluke.