U razmaku od 29 godina dvije vožnje autocestom učinile su da u jednom trenutku osvijestim pravu dubinu promjena koje su se počele događati oko nas. Počet ću od posljednje, sasvim nedavne vožnje.
Prije nešto više od mjesec dana zatražio sam propusnicu za održavanje poljoprivrednih površina i radove na obiteljskoj kući šezdesetak kilometara od Zagreba. Ugodno me iznenadilo kako dobro funkcionira sustav e-Propusnica koji je zaživio nevjerojatnom brzinom. Propusnicu sam dobio u roku kraćem od dvanaest sati, iako sam se spremio na višetjedno čekanje.
Čak sam se uvjerio da je netko doista čitao što sam napisao jer mi je prvotno odbijena zbog krivog adresiranja nadležne institucije. No, dojam kako bi Hrvatska mogla pod pritiskom koronakrize funkcionirati kao bolja, spremnija, modernija i učinkovitija država rasplinuo se čim sam zadovoljan izašao iz Zagreba. Vozim se nekoliko kilometara prema Zagorju i odjednom shvatim da sam sȃm samcat na autocesti. Hrvatska je doslovno stala. Hrvatska je blokirana.
Tek u tom trenutku počeo sam razumijevati u kojoj je mjeri usporena svaka javna i poslovna aktivnost. Na pola puta prema Sv. Križu na zaustavnoj traci parkirana je dugačka kolona kamiona. Na početku kolone policijsko vozilo. Na kraju kolone također. Tu tek potpuno osvješćujem da je Hrvatska, kao i veći dio Europe, u izvanrednom stanju. Budi mi se osjećaj neizvjesnosti i nesigurnosti, pomalo nalik na onaj u ratu, ali s jednom velikom razlikom: s koronavirusom nema ni obračuna ni bijega.
Prazna autocesta podsjetila me na novinarski put početkom rata u Karlovac ususret karlovačkoj petoj rijeci, izbjeglicama. I tada sam, radeći za bivšu Sindikalnu javnost koja je pretvorena u Bilten za izbjeglice, na autocesti osvijestio da život više neće biti kakav je bio do tada. Vožnja potiče razmišljanje i spoznaje. No, zašto ove reminiscencije?
Radikalna epidemiološka blokada javnog i poslovnog života s tragičnim gospodarskim posljedicama na početku Covid-19 priče činila se vrlo razumnom opcijom. Pisao sam o zbunjujućim i nemušto hrabrim istupima uglednih znanstvenika koji su nam u to vrijeme javno tumačili kako je smrtnost od bolesti Covid-19 manja nego od sezonske gripe, a seljačka matematika nas običnih smrtnika otkrivala je pak kako je odnos broja umrlih i zaraženih u pojedinim zemljama rastao iznad zastrašujućih četiri posto. Broj nepoznanica o koronavirusu bio je toliki da se čak i pretjerani oprez nametao kao vrlo racionalan izbor.
U toj racionalnosti Hrvatska se pozicionirala vrlo dobro. Istraživači s Oxforda producirali su indeks strogosti epidemioloških mjera, u kojem se Hrvatska zatekla na samom vrhu. Bili smo stroži od najstrožih. Istraživanje je uzelo u obzir jedanaest kategorija, kao što su datumi zatvaranja obrazovnih institucija, restrikcije za biznise, otkazivanje javnih evenata, ukidanje javnog prijevoza, ograničavanje kretanja unutar države, blokada međunarodnog prometa itd. Na osi grafikona koja pokazuje tzv. maximum strigency level (maksimalnu razinu strogosti) nitko nije bio pozicioniran iznad Hrvatske. Hrvatska na samom nebu!
Međutim, kako je vrijeme odmicalo, postajalo je sve jasnije kako brojevi zaraženih i najtežih ishoda s vremenom dolaze u raskorak s razinom blokade poslovnih aktivnosti u zemlji koja bi trebala biti zabrinuta za svoju budućnost već zbog same činjenice da joj 15 posto BDP-a dolazi iz turizma. Iz dana u dan postajalo je sve jasnije kako svaki dan zadržavanja radikalnih epidemioloških mjera povećava rizik gospodarskog kolapsa od kojeg se nećemo oporaviti pet do deset godina. Uz to, počele su pristizati uvjerljivije statistike od onih početnih o stvarnim opasnostima zaraze koronavirusom.
Posebno je upečatljivo ono profesora Johna Ioannidisa sa Stanforda, na koje je ovih dana upozorio i hrvatski znanstvenik Gordan Lauc. Ioannidis je vodeći autoritet na području medicinske statistike i tvrdi da je rizik od smrti oboljelih od Covida-19 vrlo mali ako su mlađi od 65 godina, praktički zanemariv. On je jednak riziku da ćete poginuti u prometnoj nesreći ako u tom razdoblju vozite nekoliko stotina kilometara na dan, upozorio je Lauc na Ioannidisov ironični zaključak te konstatirao kako smo svi svjesni da vožnja predstavlja rizik, ali isto tako znamo da ga možemo smanjiti opreznom vožnjom. Zašto to ne učinimo s pandemijom Covida-19?
Modernizacija i fleksibilizacija epidemioloških mjera suštinsko je pitanje aktualnog hrvatskog trenutka: ne može se živjeti bez rizika, moramo se izložiti nekoj razini opasnosti te na mudar način upravljati onim što možemo nazvati prihvatljivim rizikom.
Trenutačno se čini da dosta dobro kontroliramo epidemiološki rizik, dok je onaj gospodarski izvan kontrole.
Sredinom ovog tjedna Europska unija izašla je sa službenim predviđanjem ekonomske budućnosti. Točna formulacija glasi da ove godine očekuju “recesiju historijskih proporcija”. “Sada je potpuno jasno da je EU ušla u najdublju ekonomsku recesiju u povijesti”, upozorio je šef EK za gospodarstvo Paolo Gentiloni. Ekonomska aktivnost u EU pala je za trećinu preko noći. Procjena pada za ovu godinu od oko 7,5 posto čak se čini ružičastom.
Nagradno pitanje glasi: što mislite kako će proći mala i krhka hrvatska ekonomija u situaciji kad rast zaduženosti više ne mogu izdržati ni pojedine velike europske nacije, baš kao ni stotine tisuća kompanija koje su ionako izmučene guranjem ogromnog tereta duga? To s dugom Sizifov je posao privatnog i javnog sektora koji će ova pandemija naprasno prekinuti.
Kad se kugla duga počne kotrljati nizbrdo, male nacije, koje se nalaze u ekonomskom podnožju, lako bi mogle biti sravnjene sa zemljom ako ne pronađu način za: a) zadržavanje zaduženosti na prihvatljivoj razini i b) hitno oživljavanje poslovnih aktivnosti. Ovdje je a) ovisno o b), kao i obrnuto.
Iz ovog razloga trenutačno je najveća nada ove zemlje kreiranje modernije epidemiološke politike koja će omogućiti da više nikad ne uđemo u nacionalni lockdown. Nijemci su dali dobar primjer. Nakon dogovora s predstavnicima njemačkih država, Angela Merkel rekla je da više neće biti nacionalnih epidemioloških restrikcija, nego će se mjere pojačavati lokalno ovisno o tome hoće li broj novih zaraženih u sedam dana narasti na 50 u populaciji od 100 tisuća.
Ne moramo kopirati njemačke brojeve, ali mi sami zbog sebe moramo postaviti jasne kriterije lokalizacije epidemioloških politika. Ne smijemo se ponovno naći u situaciji da su cijeli gradovi, pa i županije blokirani zbog jedne oboljele obitelji. Ili da blokiramo sve gradove jer se pandemija malo razmahala u jednom gradiću. Nekima će to zvučati okrutno, ali doista ćemo morati stavljati broj zaraženih u omjer s brojem jedinica intenzivne skrbi i respiratora. I to ne zbog toga što to predlaže EK, nego, ponavljam, zbog nas samih, zbog budućnosti naše ekonomije, zbog naše djece.
Danas, kad već puno više znamo o pandemiji Covida-19, daje nam za pravo pokušati zaustaviti virus distanciranjem na javnim mjestima, higijenskim mjerama i nošenjem zaštitnih maski u zatvorenim prostorima i javnom prijevozu. U drugom koraku treba tražiti rješenje za starije i rizične skupine. Ni oni ne mogu provesti ostatak života u samoći i izolaciji, u nekoj vrsti zatvora bez rešetaka. Ljudima treba kontakt, druženje. Olako se zaboravlja da je to jedna od temeljnih psiholoških potreba, mnogima važna kao hrana i piće.
Sad je prava prilika da doista na pametan način primjenjujemo strategiju čekića i plesa, ali ne kao do sada. Lupati samo čekićem do zadnjeg virusa nije racionalno ni ako vodimo računa prvenstveno o životima. To otkriva jednostavna epidemiološka logika: ako vodimo računa da minimaliziranje okuživanja povećava šansu nekontroliranog rasta zaraženih u mogućem drugom valu, onda se logičnijim čini doista plesati s virusom. Naime, jasno je da, uz značajno veći dio okužene populacije, u mogućem drugom valu značajno pada rizik eksponencijalnog rasta broja oboljelih.
Lako je bilo donijeti odluke o strogim epidemiološkim mjerama. Njih je vodio racionalni strah. Sada treba biti hrabar i nositi se s rizikom.