Uspješno bavljenje politikom, među ostalim, zahtijeva i sposobnost jasne diferencijacije između bitnog i nebitnog, ozbiljnog i neozbiljnog, relevantnog i irelevantnog. Političar koji to nije sposoban, pa reagira na svaki podražaj koji osjeti, vjerojatno će već u ranoj fazi svoje karijere ikarovski izgorjeti u žaru hiperaktivnosti. No, na suprotnom polu stoji i bezdan neaktivnosti, karijerni ponor u koji se sunovrate svi oni koji ne uspiju prepoznati podražaje na koje je bitno reagirati. Pojednostavljeno rečeno, karijerni političar ne može od buhe raditi slona, ali ne može ni dopustiti da buha izraste u slona.
A upravo ovo drugo, gotovo nevjerojatnom upornošću, posljednjih mjeseci radi hrvatski premijer Andrej Plenković, ignorirajući pritužbe medijskih kuća i medijskih profesionalaca o pritisku kojem su izloženi. Priču koja je u javnosti začeta u formi pritužbi na bizarne - ali pojedinačne - presude o odštetama za duševne boli dosuđene visokim pripadnicima pravosudnog i političkog establišmenta, premijer i njegovi adlatusi uspjeli su elevirati do razine sukoba s cijelom novinarskom branšom i uličnog prosvjeda koji dovodi u pitanje temeljni demokratski karakter njegove vladavine.
I da stvar bude gora, Plenković je uspio u onom za što je većina ljudi koji se bave medijima donedavno smatrala da je nemoguće: ujedinio je, praktički, sve ideološke, socijalne i tržišne protivnike na domaćoj medijskoj sceni. Apel Vladi da se nešto poduzme u vezi s poplavom tužbi za klevetu i nejasnom pravnom praksom na temelju koje ih se rješava, dosad su uputili i Udruga novinskih izdavača, i Hrvatsko novinarsko društvo, i udruge civilnog društva, i glavni urednici vodećih medija - dakle, svi oni koji inače jedni prema drugima odapinju otrovne strelice krivnje za stanje u medijima. Plenković je prema svima reagirao jednakom “neimpresioniranošću”, negirajući bilo kakve probleme sa slobodom medija. No, nakon svake njegove izjave, novi incident dodatno bi dinamizirao novinarski bunt.
Kad su prvi put mediji izvještavali o skandaloznim tužbama, ustvrdio je da se ne može miješati u pravosuđe. Kad su se na njih još nekoliko udruženo požalili glavni urednici, rekao je da je situaciju potrebno “dedramatizirati”. Kad je državni HRT u dramatičnoj kampanji podigao goleme tužbe protiv Hrvatskog novinarskog društva i pojedinih novinara, premijer se pozvao na izvješće Freedom Housea o tome da je Hrvatska slobodna zemlja. Kad je niz drugih međunarodnih izvještaja ustvrdio pad medijskih sloboda u Hrvatskoj, Plenković ih je relativizirao i pomalo se paranoidno zapitao dezinformira li te organizacije netko iz Hrvatske.
Kad su novinari izašli na ulice, premijer je - u najvulgarnijem istupu dosad - sugerirao da su prosvjednici licemjerni jer ih vodi šef HND-a koji je i sam podizao tužbe za klevetu, a s HRT-a je otpušten zbog sumnji na nasilno ponašanje. Dakako, priča tu nije stala, pa su već dva dana nakon Plenkovićeva najnovijeg uvjeravanja da problema s medijskim slobodama u Hrvatskoj nema u redakciju Net.hr-a ušetali policijski službenici sa zadatkom da identificiraju novinarku Đurđicu Klancir za potrebe pripreme privatne tužbe koju protiv nje priprema HDZ-ov sisački župan.
Već sutradan, Boris Mišević s RTL-a primio je poruke s prijateljskim savjetom da “ne dira” potpredsjednika HDZ-a Milijana Brkića, inače jednog od serijskih tužitelja medija. Teško je zaključiti je li Plenković dosad podcjenjivao problem s kojim se mediji suočavaju ili je naprosto vjerovao da će on sam od sebe nestati. Najnovija dva slučaja ipak bi ga trebala poučiti da se to neće dogoditi, nego da će svojim tvrdoglavim inzistiranjem na tezi da problem ne postoji taj problem samo učiniti većim. A iako je problematika stanja u medijima kompleksna, sukus cijele priče vrlo je jednostavan.
Svi oni koji se danas u Hrvatskoj profesionalno bave novinarstvom, ne znaju kako da taj posao rade a da pritom budu zaštićeni od sudskog progona i odšteta koje im svojom visinom mogu ugroziti egzistenciju. Tako mogu biti osuđeni i ako su objavili istinu, sankcionirani zbog svojeg političkog stava, odgovorni i za duševne boli onih koje nisu ni spomenuli, globljeni zbog citiranja izjava koje drugi izgovore u javnom prostoru...
Ležerna je zamisao Andreja Plenkovića da se taj problem može pripisati pravosuđu i tako pomaknuti izvan sfere vlastite odgovornosti. Ipak, takva razina pravne i poduzetničke nesigurnosti (ako govorimo o izdavačima) u jednom društveno vitalnom sektoru naprosto zahtijeva reakciju izvršne vlasti i zakonodavca.
Krajnje je groteskno da čovjek koji se javno identificira kao borac protiv antisistemskih inicijativa i zaštitnik nacije od raznih formi neprijateljskog hibridnog djelovanja svojim nečinjenjem istodobno omogućava slabljenje društvenog servisa koji je ključna obrana od takvih nedemokratskih tendencija. Ne vidi li Plenković doista probleme s kojima su mediji i novinari suočeni, valjalo bi preispitati njegovu političku sposobnost rasuđivanja. Vidi li ih, a svejedno na njih ne reagira, valjalo bi preispitati njegovu političku agendu.