Ispadanje Miroslava Škore iz drugog kruga predsjedničkih izbora, a ulazak Kolinde Grabar Kitarović, znači da je predsjednik HDZ-a Andrej Plenković dobio prvu rundu, ali je pred njim još borbi do kraja meča.
Već je sama Škorina kandidatura za predsjednika države u sebi sadržavala namjeru razbijanja, ako ne i potpunog preuzimanja HDZ-a. Krajnja desnica, čiji je Škoro predstavnik, osjetila je u mandatu Tomislava Karamarka na čelu HDZ-a priliku da se preko ove etablirane stranke koja ima najmasovnije članstvo i najveću podršku birača domogne vlasti. Njima nikako ne odgovara Andrej Plenković i ne prestaju pokušaji da ga, ili svrgnu s čela stranke, ili na drugi način preuzmu kontrolu.
Da je Škoro uspio ući u drugi krug sa Zoranom Milanovićem etablirao bi se kao autentični predstavnik konzervativnije Hrvatske koji se bori protiv lijevog kandidata.
To bi bio veliki poraz za Plenkovića i aktualno vodstvo stranke, i teško bi se od njega oporavio do parlamentarnih izbora. Ako Kolinda Grabar Kitarović izgubi izbore, za Plenkovića je puno bolje da to bude od Zorana Milanovića nego od Škore.
Pitanje je, međutim, koliki Škoro politički kapital može ponijeti s podrškom 24,4 posto birača koji su mu dali glas u prvome krugu. Dio političkih analitičara bio je na stavu da je njegova kampanja za predsjedničke izbore zapravo priprema za skore parlamentarne, na kojima bi desnica desnija od HDZ-a s njegovim zamahom mogla ostvariti takav rezultat da ubuduće više nitko bez njih ne bi mogao formirati Vladu.
Teoretski je to moguće, ali ipak malo vjerojatno, za što postoji više razloga. Prvi polazi od toga da su ovo predsjednički izbori u kojima građani prije svega gledaju osobu, pojedinca kojem će dati glas. Da bi Škoro politički kapital iz predsjedničkih izbora mogao prenijeti u parlamentarne, morao bi i dalje biti u prvome planu - dakle, biti lider stranaka koje su ga sada podržavale. To je, pak, nezamislivo. Teško je zamisliti da bi Hrvoje Zekanović ili Pero Kovačević sami sebe stavili u drugi plan, a još manje da bi to učinio čelnik Mosta Božo Petrov. Koliko se popularnost koju je netko stekao na predsjedničkim izborima lako istopi, najbolje pokazuje primjer bivšeg predsjednika Ive Josipovića.
Tijekom svojeg mandata Josipović je imao podršku čak 70 posto građana, a izbore je izgubio tijesno, s razlikom koja je u Hrvatskoj bila samo 2000 glasova. Bio je uvjeren da je to veliki kapital s kojim može nastaviti dobar politički život unatoč gubitku izbora. No, najprije se pokazalo da ne može ujediniti manje stranke s kojima je SDP bio u koaliciji, a kada je osnovao svoju stranku Naprijed Hrvatska, bio je to pravi fijasko.
Škoro, naravno, ne mora nakon ispadanja već u prvome krugu predsjedničkih izbora nestati s političke scene.
On i dalje može ostati na njoj kao bitan igrač, ali teško na liderskoj poziciji. Može nastaviti tamo gdje je pobijedio Andreja Plenkovića, a to su slavonske županije u kojima HDZ ima vlast, ali većina birača 22. prosinca na glasačkom listiću nije zaokružila ime njihove kandidatkinje Kolinde Grabar-Kitarović, nego njega. Škoro je pokazao da Plenković nema pravu kontrolu nad dobrim dijelom HDZ-a, i to u svim slavonskim županijama sve do Virovitice.
No, za Plenkovića i vodstvo HDZ-a još je opasniji podatak da je Škoro u gradu Zagrebu dobio čak 4,5 posto više glasova od Kolinde Grabar-Kitarović. Taj podatak pokazuje da nema kontrolu nad zagrebačkim HDZ-om, a upravo je taj zagrebački HDZ, koji je dopustio da Škoro pobijedi njihovu kandidatkinju, u čvrstom političkom savezu s Milanom Bandićem, bez kojega Plenković nema većinu u Saboru.